Kad su domišljate Ere svima između sebe podijelile nadimke, na red su došle i stambene zgrade. Ukoliko bilo kog Užičanina upitate kako stići do određene ulice i broja, odgovor će možda i izostati, ali ako kažete da idete do Šarulje i Teleta, ili pak Sivonje, poslaće vas tačno tamo gdje ste željeli. Kako?

“Mi smo poznati kao velike šaljivdzije, pa tako nisu ni izostali nadimci za najupečatljivije građevine i to one velike građene u Titovo doba”, priča poznati hroničar Užica, Dragan R. Filipović i objašnjava zašto baš takva imena.

“Podno brda Dovarje izgrađena je zgrada koja je imala šarenu fasadu, pa kako drugačije u užičkom maniru da je nazovemo nego Šarulja, a kad se nekoliko godina kasnije izgradila jedna manja, slična, “rodilo” se i Tele”, rekao je Filipović.

Ovom stambenom “krdu” pridružio se i Sivonja – petnaestospratni hotel “Zlatibor” koji je zbog svoje betonske spoljašnosti dobio upravo ovaj naziv.

“Užičani su dugo čekali da se napravi još jedna zgrada pored Sivonje, pa da joj daju ime Rudonja”, rekao je Filipović.

I dok se iščekivao Rudonja, u centru grada stasale su Lepa Brena i Slatki greh.

“Oni su tad bili najpopularniji, harali su bivšom Jugoslavijom i sve zgrade koje su se izdvajale po svojoj ljepoti dobile su naziv po velikoj muzičkoj zvijezdi, ali Užičani nisu zaboravili ni njen bend „Slatki greh“, koji je dobio zgradu nedaleko od Brenine”, izjavio je Filipović.

Milovan Simović danas ima osamdeset godina, a u Lepoj Breni živi već preko trideset ljeta i kaže da dogodovštine na ovaj račun nisu izostajale.

“Kad bi me neko pitao gdje živim – ja bih odgovorio: u Lepoj Breni”, kroz osmjeh kaže Milovan za RINU.

Da humor Era ne poznaje granice govori i to da su cijelo jedno naselje koje je sagrađeno iz sredstava solidarnosti nazvali Sevap siti, a samo u gradu na Đetinji možete vidjeti i “Tri praseta”, “Tri musketara” i ko zna još kakva imena luda koja se očigledno ovdje – nalaze svuda. (Naj portal)