Veliki bh. pisac Petar Kočić rođen je 1877. u selu Stričići, kod Banje Luke. Osnovnu školu je pohađao u manastiru Gomionica gde mu je otac, zakaluđerivši se kao udovac, bio iguman.

Gimnazijsko obrazovanje je počeo u Sarajevu, ali je zbog nacionalističkih stavova istjeran u trećem razredu, pa je morao da pređe u Beograd. Filozofiju je učio u Beču, ali je njegova najveća želja bila da život provede u rodnom kraju. Radio je u Sarajevu kao činovnik, ali je ubrzo otpušten zbog učešća u radničkom štrajku i protjeran u Banjaluku. Međutim, ni tamo za Kočića nije bilo mira!

Uoči aneksije Bosne i Hercegovine, Kočić je pokrenuo list “Otadžbinu” i stvorio političku grupu koja je propovijedala borbu protiv Austrije ostataka feudalnog ropstva. Bio je omiljen u narodu i slavljen među omladinom željnom otpora protiv okupatora. Tamo gde je narod video svog prvaka, država je vidjela opasnog protivnika. Kočić je više puta hapšen i krivično gonjen, a na njega se gledalo kao na jednog od najsmjelijih podstrekača srpskog nacionalizma i kao takvog veoma opasnog bundžiju.

Negdje u to vrijeme Kočić je napisao svoja najbolja djela. Ono što nije mogao da kaže u “ozbiljnoj prozi” rekao je u satiri. “Jazavac pred sudom” i “Sudanija” postala su djela koja su se čitala u jednom dahu, ali i prepričavala ispod glasa i samo u krugu probranih prijatelja.

Na Kočića se gledalo kao na čovjeka krajnosti. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Pričali su da je bio “previše političar za književnika i premalo racionalan za političara”.
Zatvoren, ali neporobljen

Neprestana borba uzela je svoj danak i uoči Prvog svjetskog rata na Petru Kočiću su primijećeni znaci duševnog rastrojstva. Oboljelog pisca smjestili su za vrijeme Prvog svjetskog rata u beogradski “Dom za šašave”, prvu bolnica na Balkanu u kojoj su bili smješteni psihijatrijski bolesnici. Ova zgrada – Doktorova kula se i danas nalazi u Višegradskoj ulici na Savskom vijencu u Beogradu.

“Kočić je sve do smrti vjerovao da je zdrave pameti. Samo se jednom o sebi izrazio kao o ludaku – kad su austrijski žandari došli da ga traže i da provjere da li je zbilja bolestan – zapisao je Milan Jovanović Stojimirović.

Govorio je da je ostavljen da “pametan čami među ludama”, sve dok nije došao do nekih medicinskih knjiga. Nije mnogo trebalo mudrome Kočiću da zaključi šta se dešava. Shvatio je težinu situacije u kojoj se našao – bolovao je od progresivne paralize za koju lijeka nema. Predao se… Poslije šest dana u postelji, Petar Kočić je 27. avgusta u četiri ujutro pronađen mrtav.

Ironično, priča kaže da je Petar Kočić u ovoj bolnici bio sretan. Govorio je da je tu “živi u slobodi” i da ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom.

U okupiranom Beogradu bili su zabranjeni svi javni skupovi, pa čak i pogrebne povorke. Zato je Kočićev sanduk opremljen u Duševnoj bolnici, a na vječni počinak je prevezen taljigama, samo u pratnji kočijaša.

Sanduk za Kočića u “ludari” napravio je pacijent koji je umislio da je Bog, ushićen jer je dobio kaput preminulog pisca. Tijelo Petra Kočića na čaršavu je položeno u sanduk. Oko lica su mu poredali cvijeće, a uz obraze i čelo jabuke.

Niko se nije sagnuo da cjeliva mrtvaca prije stavljanja poklopca, samo je jedna pacijentkinja viknula da takvog čovjeka ne mogu da sahrane “gologlava i bosonoga”. Razletjeli su se tada po bolnici sve dok nisu našli crvene papuče koje su mu brzinski navukli na stopala. (Naj portal(FotoWikipedija)