Pratite nas

Sudbine

Najtužnije ljubavne priče: NAKON ŠTO JE MILAN STAJIĆ UBIO SVOJU SUPRUGU, PRESUDIO JE SEBI NA NJENOM SPROVODU

Published

on

U trenutku kada je sprovod njegove supruge prolazio pored njega, Milan Stajić je u šumi kraj magistralnog puta ispalio sebi hitac u grudi. Bio je to tragičan epilog nesretnog braka.

U večernjim satima u subotu 15. septembra 1983. Godine iz Opštinskog SUP – a Odžak razaslane su depeše sljedeće sadržine:

”Obustavlja se traganje za Milanom Stajićem (26). U selu gornji Svilaj izvršio je samoubistvo”.

A potjernica za Milanom Stajićem raspisana je zbog toga što je 13.septembra 1983. ubio svoju suprugu Ljubicu Stajić, rođenu Popadić (19).
Nakon ubistva supruge, Milan Stajić je pobjegao. Dva dana se krio, nakon čega je sam sebi presudio. Sakriven u šumi izvršio je samoubistvo u trenutku kada je sprovod sa njegovom suprugom prolazio pokraj njega.

Nepunu gopdinu dana ranije Milan Stajić, samostalni bunardžija iz sela Vranjak i Ljubica Popadić iz Gornjeg Svilaja stali su pred matičara. Zasnovali su bračnu zajednicu i skladno živjeli. Dobili su sina Ljubišu.

Iznenada je među mladim supružnicima bračna atmosfera počela da se remeti. Ljubica je nekako saznala da je Milan ranije bio oženjen. I to je bio početak kraja bračne zajednice koja se srušila kao kula od karata. Ljubica je u nekoliko navrata nabacila suprugu da ne može da se pomiri što je ranije bio oženjen, te da će podnije tužbu za razvod braka.

I 13. septembra 1983. to je sprovela u djelo. Otišla je u Odžak da to i uradi. A kada je oko 18 sati došla kući, krenula je na livadu da vrati krave koje su pasle. Međutim, na oko 200 metara od kuće sačekao ju je suprug Milan. Došlo je do ubjeđivanja, prepirke, svađe. O tome je obaviješten i Mika Popadić, otac Ljubice, koji se uputio na mjesto događaja s namjerom da pomiri mlade supružnike.

No, kada je bio na oko dvadesetak metara bio od njih, dolazi do drame… Kada je Ljubica, koju je Milan držao za ruke pokušala da se otme i pobjegne, u trenutku kad mu je bila okrenuta leđima u nju je ispalio dva metka. Zatim se okrenuo prema puncu Miki i u pravcu njega ispalio jedan metak koji ga je okrznuo sa lijeve strane rebara.

Zatim se Milan Stajić dao u bijeg, a potom je zastao. U trenutku kada otac pokušao da svoju ranjenu kćerku, koja se još držala na nogama, spusti na zemlju, Milan je u pravcu punca ispalio još dva metka – tanad su ga pogodila u zadnji dio tijela.

Teško povrijeđeni Mika je pao, a do njega mrtva kćerka Ljubica. Nakon ovog događaja Opštinski SUP Odžak, raspisao je potjernicu za Milanom Stajićem. Istog dana oko 20 sati Stajić je viđen kod Precrpne, stanice na rijeci Savi, u Bosanskom Šamcu. Tražio je i dobio od čuvara dva arka papira. Objasnio je čuvaru da želi da napiše ljubavno pismo…
I napisao ga je na dvije i pol stranice. U njemu iznosi šta ga je natjeralo da ubije suprugu i sebe.

“Bez Ljubice ne bih mogao živjeti” – bio je moto njegovog pisma.

Dva dana Milan Stajić se krio. Uoči sprovoda svoje supuge 15. septembra 1983. došao je u šumu pokraj magistralnog puta Odžak – Bosanski Brod u selu Gornji Svilaj. Znao je da će tuda proći sprovod. Milan Stajić je odlučio da se ubije. I kada je tužna povorka s mladom pokojnicom Ljubicom Stajić naišla, Milan je sebi ispalio jedan metak u srce. Izvršio je samoubistvo u trenutku kada je mrtvački sanduk s njegovom suprugom bio naspram njega na udaljenosti oko 15 metara.

Pokraj Milana Stajića ostalo je oproštajno pismo umazano krvlju, a u kolijevci u njihovoj kući u selu Gornji Svilaj petomjesečna beba. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending