Sudbine

Najljepši san: SANJALI STE MAJKU KOJA VIŠE NIJE ŽIVA!

Published

4 godine

09/03/2021

Znala sam ja odlično da je bolno sanjati majku, prvih par godina nakon njene sm*ti. Mi koji majku nemamo već decenijama radujemo se takvim snovima. A prvih godina nakon sm*ti majke, ti snovi su devastirajući.

Ti snovi zapravo daju jaku spoznaju o tome šta si izgubio. Daju blijedu magličastu nadu da ćeš se probuditi i da će sve biti isto, da ćeš zagrliti svoju majku i shvatiti da je sve bio samo san. No, buđenja su tu teška, te prve sekunde nekon što san odleprša, kad shvatiš da si totalno bespomoćan da zadržiš taj osjećaj još jednu prokletu sekundu. I onda provedeš naredni dan u ćutanju, sjećanju i razmišljanju zašto je baš taj san morao doći.

Ja sam neki dan upoznala Snježinu mamu. Izgledala je nestvarno, kao prerušena kraljica Eizabeta, koja se spustila među raju. Kao Zevs koji je sišao s Olimpa, Snježina mama nas je milovala svojim živahnim očima, kao oživjela bakica sa stranica dječijih slikovnica. I Snježina mama me privukla i potpuno za mene neočekivano, poljubila. Samu sebe sam začudila što sam rekla: „Zaboravila sam kako je imati majku.“ A ona me samo gledala svojim bajkovitim toplim pogledom.

„Sigurno si zaboravio kako je imati majku?“, pitala sam druga, čija je majka um*la prije četrdeset godina, u vrijeme kada je bio tek dječak.

„Nisam zaboravio. Sjećam se kose i bola. Nekada me nečija kosa podsjeti na majku, ali bol, to se ne zaboravlja.“

Oduvijek sam se nekako prećutno dobro slagala s ljudima koji nemaju majku. Kao da imamo neki tihi pakt. Kao da sebi dajemo malo više prava na život, na komfor, kao da imamo malo više prostora da sebi oprostimo neke poteze. Jer prosto kažemo: “Pa dovoljno što nemam majku, zar još nešto treba da pretrpim što baca u sjenu taj opaki status samoniklosti.”

„Jer nemam majku i to je dovoljno nefer“, rekla je Ljuljjeta, opravdavajući neke moje i njene greške. Svaki drugi problem je samo ružni dodatak na tu činjenicu koju nekada potisnem, zato što ljudi oko mene misle da sam dovoljno stara i da mi majka više ne treba.

U želji da prizovemo to stanje, taj osjećaj, da imamo majku na trenutak, Đulzara i ja se često prepuštamo usamljenim maštanjima o tome šta bi se desilo kada bi Bog dao drugu šansu. Kada bi se desilo kao u filmu, kao u velikom bratu, da dođe taj savršeni trenutak i da nam na određeno vrijeme vrate naše majke. Kada bi na trenutak svemir vratio nama majke i rekao: “Imate, na primjer, pet minuta!” I već godinama tako smišljamo pitanja, jer su nam majke otrgnute, prije nego što smo saznale zašto su u nekim situacijama tako postupile, da li su bile voljene, da li su se neke stvari desile slučajno ili iz neznanja, da li su bile srećne i koga su zapravo voljele…

Bile smo mlade Đulzara i ja kada smo počele s tim maštanjima. Ona je uvijek govorila:

“Želim da ustane moja majka na trenutak da je pitam da li je bila umorna od teškog života?” Ja bih svoju pitala zašto je dozvolila da joj nametnu društveni format koji nije željela, zašto je pustila da joj kažu kako nije ispunila neka očekivanja. I mislile smo kako bi bile naše majke sretnije i da bi možda duže živjele da im je neko ova pitanja na vrijeme postavljao.

No Đulzara i ja smo počele da starimo, a mašta nam je ostala ista. Samo smo od pitanja odustale.

I dalje tražimo od Boga da nam na par minuta vrati majke. Sada, s ovim životnim iskustvom ih ne bismo zapravo pitale ništa. Sad znamo da bi samo na trenutak vratile osjećaj. Da materijalizujemo miris majčine kose koju vidimo u nečijoj drugoj kosi, neponovljivi dodir majčine ruke, neku toplotu i sjetu koju sam osjetila kada me iznenada poljubila Snježina mama i kada je iz mene potpuno nekontrolisano izašla rečenica: „Zaboravila sam kako je imati majku!“

Saša me nije čuo kada sam za njegov san rekla: „Blago tebi.“

Jer Saša je svojim mislima grčevito želio da vrati san, da oživi ponovo trenutak i majčin glas koji je čuo zbog kojeg nije čuo buku, nije čuo zvuk sječenja afsalta u subotnje jutro ispod našeg balkona, nije vidio kako po tek sređenom balkonu pada prašina i kako ječi glas s megafona: „Kupujem staro željezo!“ Saša je sanjao majku jer su to veče, prije nego što je utonuo san opijale mirisom lepine ramazanke, koje je njegova majka voljela.

Saša nije čuo ništa, pa čak ni mene koja sam rekla da je za mene sanjati miris majčine kose već odavno postala privilegija. (Naj portal)

Tagovi:majka san sanjati

Sljedeća vijest

Dejanova “grobnica – dvorac”: SAGRADIO KUĆU ZA “ONAJ SVIJET” I VEĆ U NJOJ SPAVA

Predhodna vijest

Ljubav preko jetre: SPASIO JOJ ŽIVOT, A ONDA JE OŽENIO (VIDEO)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)