Pratite nas

Sudbine

Na dijamantskoj svadbi Vinka Šindrak (80) nije krila ushićenje: OVO MI JE NAJSRETNIJI DAN U ŽIVOTU! (Video)

Published

on

Svadbena torta, konfeti, cvijeće, slikanje s mladencima, bogata trpeza i naravno – pjesma. Prava svadba i to dijamantska. Vinka (80) i Tomislav Šindrak (85) su, u zdravlju i veselju, proslavili 60 godina braka.

Nije, dakako, izostala ni svadbena zdravica.

„Hvala vam što nas volite i podržavate. I mi vas volimo. Sretni smo i bogati jer vas imamo: našu divnu djecu, unuke i praunuku Aniku, a ako bog da, uskoro ćemo dobiti i drugo praunuče. Srećni smo i što imamo rođake i komšije koji su uz nas cijeli život. I zapamtite: samo strpljenja, ljubavi i dobrote i sve se u životu postigne. Sve što je bitno – rekao mladoženja Tomislav.

Njegova draga, kako i dan danas Tomo oslovljava svoju suprugu Vinku, nije puno govorila.

„Ovo mi je najsretniji dan u životu – rekla je ushićena mlada.

Njihov zet Siniša Perduv, domaćin dijamantne svadbe, odgovorio je “matematički”.

„Matematika kaže da ćete za 10 godina proslaviti 70. godišnjicu braka. Pozivam vas, dakle, da 2033. ponovo zapjevamo na svadbi – rekao je Siniša.

Dok su mladenci stidljivo odmahivali rukom, u stilu “ej, zete, kud ti ode”, gosti za stolom su dobacivali: što da ne, Vinkin otac je poživio 97 godina. Dugovječna su sorta ljudi sa Manjače.

I Tomislav i Vinka su poživjeli lijepih 60 godina zajedničkog života, stekli dvije kćerke, šest unučadi i jedno praunuče. I dočekali da im za jubilarnu godišnjicu braka njihovi potomci spreme ovako divno iznenađenje.

„Nismo ni znali da su nam naše kćerke sa zetovima spremile ovu svadbu – kaže Tomo.
Njegova draga, ga je, diskretno, ispravila: “naši zetovi sa kćerkama…”

Ustvari, čitav ivent je osmislio njihov unuk Ozren Perduv. Ozrenova mama Dragana, tata Siniša i braća Petar i Milan, dali su se u akciju i u domu Perduvovih je očas posla sve bilo spremno za bakinu i djedovu svadbu.

Iz Gornjeg Milanovca je, za ovu svečanu priliku, doputovala Vinkina i Tomina kćerka Silvana Raković, sa komplet porodicom, uključujući i malu Aniku, koja je bila zvijezda porodičnog slavlja.

Baku i djeda, mladence dakle, pozvali su na ručak, a kad su Vinka i Tomo stigli u dom Perduvovih, imali su šta da vide.

Njihova prva, prava svadba je bila, priznaju, mnogo skromnija. Bila je to “noćna” svadba sa svega desetak najbližih rođaka.

Jer, te večeri, uoči Ognjene Marije 1963. godine, Tomo je “oteo” svoju dragu.

„Dobro, kaže se tako, da sam je oteo, ili ukrao, mada su svi koji su to trebali znati, znali da ću doći po nju – veli Tomo.

Nije to bio ugovoreni brak, kako je u ta doba u njihovom kraju bio običaj. Oni su sami jedno drugo odabrali. Čak su se i zabavljali, čitavih 15 dana.

Ali, njihove se porodice, ako ćemo pravo, nisu protivile.

Vinka Krečar iz Donjih Kola u ta doba je bila “stara cura”, imala je 21 godinu. A i Tomo iz susjednih Goleša je bio “stari momak”, imao je punih 25, a nije se oženio.

Pa kad su zapeli, nek idu jedno za drugo, i nek im je sa srećom.

„Obje naše porodice su bile čestite, ali skromne, siromašne. Teško se tada živjelo. A naša sela jedno do drugog, dijelila nas je samo rijeka Suturlija, ili kako naš narod kaže Surtolija. I tako smo se nas dvoje upoznali i zagledali – priča mladoženja Tomo.

Iako “stari momak” Tomo Šindrak je bio dobra prilika. Radio je u gradu, u “Autoprevozu”. Znači, otići će Vinka u grad, da bude gospođa, nije to mala stvar.

I bilo je tako, samo je šest mjeseci živjela u zajednici, kod svog svekra, koji ju je volio i poštovao kao rođenu kćer, a onda je s mužem sišla u grad. E sad, je li baš bila gospođa, drugo je pitanje.

„Jest, moja draga je prava gospođa, ali se sa mnom naradila i napatila, malo je reći. Sve što imamo sami smo stekli. Kad smo gradili kuću, radila je na mješalici, istovarala blokove, sve isto kao i ja. A kuća, djeca, ručak, sve je to bilo na njoj – hvali se Tomo.

Pa se prisjeća kako su se kućili. Prvo je kupio trošni kućerak na Laušu. Dvije sobice, bez kupatila. Tu je doveo svoju Vinku.

Onda su supružnici 1966. kupili veću, isto staru, kuću na Banjalučkom polju.

„Nije bilo vodovoda, samo pumpa u dvorištu. Tu sam prala veš, nosila kante vode za kuhinju i kupanje. Tako se u to vrijeme živjelo – kaže Vinka.

U potresu 1969. njihova je kuća teško oštećena. Srušili su je i izgradili novu, sa dva stana, u kojoj i danas žive.

„Nije bilo lako praviti kuću. A nije imao ko da nam pomogne. Naše porodice su nas podržavale, hrabrile, ali materijalno nam nisu mogli pomoći, nisu imali od čega. Pritekao nam je samo moj stric, dobričina, veseljak. Bio je neženja, nije imao svoje djece, pa je nas gledao kao djecu – priča Tomo za portal “Srpska info”.

Poslije zemljotresa na Banjalučkom polju je sagrađeno mnogo kuća, doselili su se tu ljudi, koji su ostali bez krova nad glavom. I tek tada, početkom sedamdesetih, u ovom naselju je izgrađen vodovod.

„Mnogo smo radosti i veselja doživjeli u toj kući. Kad smo kćerke udavali, kad smo se spremali na babine, veselili smo se sa svojom rodbinom. Imamo divne zetove i ovi mladi zetovi, što su oženili naše unuke, su momci za ponos. A i mene su Krečari lijepo prihvatili kao zeta, i moju su Vinku svi moji voljeli – priča Tomo.

Uvijek im se, dodaje Vinka, sve vrtjelo ko porodice i rodbine. Sa svojima su mnogo puta znali i zapjevati i zalomiti, s povodom ili bez povoda.
„Gledala sam svoje djevere i jetrve kao braću i sestre. Pa kad se skupimo i zapjevamo, cijelo se selo ori – priča Vinka.

Bilo je, veli, i tužnih dana. Kad su ti djeveri, sa kojima je pjevala, mladi umrli, pa kad su roditelje sahranili i kad se njen brat razbolio.

Ali, sve su to oni, udvoje, zajedno predeverali. I nikad se, ni u dobru ni u zlu, nisu posvađali.

„Bivalo je da se oko nečeg ne složimo, to je normalno. Ali nikad nije pala teška riječ, nikad nijedna psovka – kaže Tomo.

Njegova draga dodaje: “kakva psovka, pobogu!”

„Kakva psovka, kakva ružna riječ! Pa on meni nikad, za sve ove godine, nije ni prigovorio što sam nešto uradila ovako ili onako, ili što nešto nisam uradila. Nikad, vjerujte – kaže Vinka.

Dvoje bračnih veterana priznaju da ne razumiju današnji svijet. Sve nešto natmureno, nezadovoljno, a imaju i ptičjeg mlijeka!

„Ne valja im to. Treba se radovati životu. Jer, život prođe začas posla, kao mutna voda – kaže Vinka.

A njen muž dodaje: što su ljudi bogatiji, sve su nezadovoljniji, što više bulje u ekrane, sve manje znaju.

„Biće da ne shvataju šta je pravo bogatstvo. I istinska mudrost – reče Tomislav Šindrak, pa zagrli svoju dragu. (Naj portal)

http://

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending