Pratite nas

Sudbine

Muhamed Kalajdžisalihović, jedini papučar u Sarajevu: JEDNO JAGNJE JE KOŠTALO KOLIKO DOBRA KOŠNICA PČELA, A PAR SRMA PAPUČA SE PRODAVAO ROJ

Published

on

Umijeće izrade sarajevske papuče uvršteno je na Listu nematerijalne kulturne baštine Kantona Sarajevo koju je sastavila radna grupa formirana na prijedlog UNESCO kancelarije u Sarajevu i Ministarstva kulture i sporta KS, a u saradnji sa JU Muzej Sarajeva.

Sarajevska papuča također je nosilac certifikata autentičnosti geografskog porijekla “Original Sarajevo Quality”. Ova oznaka kvaliteta i autentičnosti je garant autohtonog i originalnog načina proizvodnje.

Porodica Kalajdžisalihović prije više od 200 godina pokrenula je papučarski obrt koji se generacijama prenosio s oca na sina. Danas je jedini koji se bavi izradom sarajevske papuče i uopšte papučarskim zanatom Muhamed Kalajdžisalihović.

“Prvi pisani trag datira iz deftera esnafa koji je pronađen i preveden s osmanskog na bosanski jezik, u kojem se navodi da je na teferiću 1823. godine koji je bio kao seminar svih zanata i esnafa proglasio majstor Kalajdžisalihović imena Salih svog šegrta u zvanje majstora. Što znači da je već postojao obrt ali nema ranijih pisanih pokazatelja od kad se majstor Salih bavio ovim poslom, pa smo uzeli 1823. godinu -kazao je u razgovoru za Fenu Muhamed Kalajdžisalihović.

Danas jedina radnja koja se bavi sarajevskom papučom i uopšte papučarski zanatom je njegova, kazao je Kalajdžisalihović.

Govoreći o izradi sarajevske papuče, kaže da ona ima svoj specifikum izrade. Proces proizvodnje obavlja se ručno, svaki par papuča posebno, od krojenja preko veza do proizvoda.

“Ono što se posebno ističe tehnika je veza – srmovez koji se nalazi na bosanskoj nacionalnoj nošnji, posebno na jelecima koji su ukrašeni zlatnim koncem. Bitno je napomenuti da tog konca uopšte više nema da se kupi. Mi ga pravimo sukanjem srme. Dakle, ručno sučemo srmu samo da bi mogli da izvezemo sarajevske papuče – podvukao je Kalajdžisalihović.

Materijali koji se koriste pri izradi sarajevske srma papuče 100 posto su prirodni. To su pamučni pliš, janjeća postava, teleća tabanica, drvena peta, a svaki vez na srma papuči je unikatan.

“Meni je rahmetli dedo pričao da se cijena sarajevske srma papuče određivala prema cijeni janjeta. Jedno janje je koštalo koliko dobra košnica pčela, a jedna košnica pčela ili jedno janje su koštali koliko par srma papuča – podvlači Kalajdžisalihović. Za izradu jednog para sarajevskih papuča treba bar dva dana ozbiljnog posla.

Kalajdžisalihović ističe da je zanatu pristupio kako bi očuvao tradiciju, da ono što je naučio od oca promoviše, prezentuje i sačuva od zaborava. A kako je riječ o poslu koji treba da bude produktivan da bi se održao u određenoj mjeri se prilagođavao i tržištu.

“Imamo miks tradicije i modernog – sarajevsku papuču, usaračene priglavke (vunena priglavka postavljena kožom), nanule, mestve – navodi on, dodavši da istina za tim proizvodima nema velike potražnje.

I pored toga smatra da je to dio tradicije i esnafa, te želi da sve te proizvode ima u ponudi jer su dio kulturološkog, historijskog aspekta.
U radnji nude i ekonomičnije izvedene sarajevske papuče, kao i druge proizvode kako bi se prilagodili kupovnoj moći stanovništva.

Govoreći o tome šta za njega znači što je umijeće izrade sarajevske papuče dospjelo na Listu nematerijalne baštine Kantona Sarajevo, te dobilo oznaku “Original Sarajevo Quality”, kaže da to možda jeste simbolično, ali da mu je jako bitno da je njegov zanat prepoznat.

“Jedan od mojih nauma zašto se bavim ovim upravo je tradicija i kad neko tako bitan kao UNESCO i Muzej Sarajeva oda priznanje ovom zanatu to mi puno znači. Činjenica da sam jedini papučar koji je ostao govori o tome kakav je to zanat – mišljenja je on.

Tradicija se u ovoj porodici prenosi s oca na sina. Kako ističe Muhamed Kalajdžisalihović, on je imao izbor da se odluči da li će nastaviti tradiciju, kao što će također i njegov sin donijeti odluku da li se želi nastaviti baviti ovim zanatom ili će se odlučiti za nešto drugo. (Naj portal)

Sudbine

Marijana Vuk iz Gothenburga je zahvalna travaru Mirsadu Krnjiću: Uz pomoć Konjičkog sirupa normalizirala šećer!

Published

on

U djelotvornost Krnjićevih preparata za veoma kratko vrijeme  uvjerila se i 50-godišnja Marijana Vuk. Po struci inženjer mehatronike, Marijana je nakon dugogodišnje bitke sa dijabetesom konačno izašla kao veliki pobjednik. U razgovoru za naš magazin opisala nam je svoj trnoviti put do konačnog ozdravljenja.

Prvi simptomi dijabetesa Marijani su se javili 1998. godine kada je bila u osmom mjesecu trudnoće, a nakon opterećenja glukozom dijagnosticiran joj je i trudnički dijabetes.

Poslije poroda, nivo šećera u krvi je bio normalan kao i tokom sljedećih godina iako sam imala prekomjernu težinu i visok BMI. Jednom godišnje sam kontrolisala nivo šećera u krvi sve do 2006. kada mi je pri rutinskoj kontroli otkriven povišen šećer.

Muke s kilažom

U to vrijeme sam se još uvijek mučila s kilažom, bila sam pušač i radila sam vrlo stresan posao. Ljekari su mi uveli terapiju tabletama uz savjet da moram smršati, voditi računa o ishrani, što ja nisam praktikovala. Dijagnoza mi je došla kao šok i odbijala sam koristiti terapiju, te sam zbog cijele situacije i poremećenih bračnih odnosa zapala u depresiju zbog koje sam se godinama osjećala loše – priznaje Marijana.

Istovremeno, njenom sinu je dijagnosticiran ADHD, pa je Marijana svu svoju energiju usmjerila na njegovo školovanje, te je sebe potpuno zanemarila. To je trajalo sve do 2011. godine kada se razvela.

U periodu od 2006 – 2011. godine, nivo šećera u krvi je rastao, a ja sam i dalje imala periode negiranja, pa periode odlučnosti da mogu ishranom i fizičkom aktivnošću pobijediti dijabetes. Posjete doktoru jednom godišnje su bile rutinske, svake godine ista priča. Niti jedan doktor se nije za mene zauzeo kao za pacijenta, da mi pomogne, nego je rješenje uvijek bilo više lijekova ili njihovo kombinovanje kako bi doveli nivo šećera u normalu – prisjeća se Marijana.

Prepuštena samoj sebi, beznađe je našu sagovornicu još više tjeralo da negira svoju dijagnozu i izbjegava koristiti terapiju.

Marijana ne krije svoju razočaranost u zdravstveni sistem i slikovito prikazuje svoju unutrašnju borbu s ovom opakom bolešću.

“Ljekari su mi na kontrolama preporučivali da smršam, da promijenim prehrambene navike, da prestanem pušiti… Slažem se u potpunosti sa svim savjetima, međutim zbog mog zdravstvenog stanja nisam mogla sama izvojevati tu bitku. Tome je pridonjeo i visok nivo šećera u krvi.

A kad imate takvu situaciju onda je to popraćeno sa zamućenim umom, stanim umorom, bolom u cijelom tijelu, glavoboljama, lošim snom, seksualnim problemima i neutaživom žeđu. To su samo neki od simptoma, izgledaš na prvi pogled zdrav, porodica i svi oko tebe očekuju da funkcionišeš kao zdrava osoba jer se dijabetes ne vidi, a ti bauljaš i svaki dan je borba za svaku sitnicu.

Kao da stojiš na početku nekog mračnog tunela i u daljini vidiš mrvicu svjetlosti ali ne možeš do nje. Moje razočarenje u zdravstveni sistem je bilo veliko i svakom posjetom doktoru sam gubila nadu za ozdravljenje s njihovim terapijama jer sam htjela ozdraviti, a ne živjeti s tabletama.

Godine 2013. uvode mi i inzulin što također odbijam jer me sama pomisao da se bodem užasavala. Osjećala sam se jako loše i odlučila sam da neću biti pokusni kunić farmaceutske industije. Uporedno sam tragala za alteranativnim rješenjima, jer je je moja želja bila da se izliječim, a ne da se zaliječim – kaže Marijana.

Boraveći na odmoru u Hrvatskoj prije nekoliko godina, Marijana je slučajno na Internetu naišla na članak o terapiji Mirsada Krnjića, koji joj je zagolicao maštu i dao tračak nade.

“Bilo je vrlo interesantno, ali se nisam usudila uspostaviti kontakt sa dotičnim jer sam mnogo puta prije bila prevarena. Uostalom, i umorna od svega toga. U tom period sam prolazila kroz težak razvod i jedna od mojih odluka je bila da ozdravim i da ću dati sve od sebe da uspijem.

Sljedeće godine kada sam došla u Hrvatsku na odmor, zbog korone nisam mogla putovati u Bosnu i Hercegovinu, i sasvim slučajno sam pronašla članak o doktoru Miši i njegovom izliječenju i njegov broj telefona. Usudila sam se nazvati da vidim o čemu je riječ, a njegov glas i priča koju mi je ispirčao učinili su da se usudim otići u Beograd i lično ga upoznam – priča nam Marijana.

Tako je i bilo. U oktobru 2020. Marijana stiže u Beograd, vadi potrebne nalaze i sastaje se sa Krnjićevim prijateljem i saradnikom, doktorom Mišom Vučkovićem. Kako kaže, taj harizmatični čovjek joj je ulio nadu za ozdravljenje, želju za životom u volju da ovaj put zaista uspije.

“Terapiju sam počela koristiti ubrzo nakon što sam se vratila kući u Gothenburg, negdje polovinom oktobra 2020. Ubrzo nakon nekoliko dana šećer je pao sa 21 jedinica na 10, što me iznenadilo. U početku sam se osjećala loše, tijelo mi se privikavalo na novi režim ishrane, imala sam manjak energije, i to je trajalo oko 12-14 dana. Nakon toga mi se energija vratila i prestale su glavobolje. Tijelo se očistilo od smeća (gluten, šećer, laktoza) – kaže Marijana.

Sve vrijeme tokom terapije Marijana je imala podršku doktora Miše i njegove supruge Ane.

Četvrtkom sam slala rezultate mjerenja tokom cijele godine, i odmah bi me dr. Mišo zvao da me posavjetuje. Danas je moja razina šećera u krvi od 4.3 do 5.9., dakle u granicama normale.

Moje zdravstveno stanje je odlično, osim što šećer držim pod kontrolom osjećam se dobro fizički, nemam glavobolje, nemam nikakve bolove, koža, kosa, nokti puno bolje izgledaju, nisam bila prehlađena niti imala bilo kakvu infekciju (virus ili bakterija), a nestali su mi i polipi na maternici.

Biljem protiv bolesti

Hranim se isključivo biljkama, koristim malo masnoće (kokosovo ulje) i minimalno termički obrađeno dozvoljeno povrće.

Preporučujem svima da se liječe hranom, a dijabetes sirupom i čajevima Mirsada Krnjića – zaključuje Marijana Vuk.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

 

 

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending