Gumasto, vilinsko, alovito, zlo, patuljasto, zloćudno i čarobno drvo ili, jednostavno – stara jabuka. Ovako Lijevčani nazivaju divlju jabuku na desnoj strani puta Belušić-Oparić, na tromeđi katastarskih opština Oparić, Belušić i Brajnovac.

Kako god je nazivali, mještani ovoga kraja, ali i svi koji su čuli legende o njoj, zaziru od njene moći, klone je se i prilaze joj sa strahopoštovanjem, jer se boje njene ćudi. Smatraju je svetom.

Legenda o nesreći koja sustigne svakoga ko otkine makar i listić, toliko je rasprostanjena da je čak i jedna firma prilikom asfaltiranja odbila da iskrči drvo i “ispravi” put, već je asfalt na toj dionici prošao pored drveta, a krivina je ostavljena onako kakva je i bila. Pošto su se radnicima mašine neprestano gasile, kako se priča, shvatili su da tu nisu “čista posla” i drvo i krivinu ostavili na miru.

Kada je prije četiri godine jabuka počela da se suši, a potom se njeno stablo dvije godine kasnije bukvalno raspolutilo, mještani rekovačke opštine govorili su da to sluti na nesreću. Propadanje jabuke tumačili su kao nagovještaj vremenskih nepogoda, slabih prinosa, nesreća, pa čak i nekog raskola u Srbiji.

Kada se drvo osušilo počele su poplave, masovne nesreće, porodične tragedije…

“I stvarno”, pričaju naši sagovornici, a potom nabrajaju dešavanja. Naredne godine uslijedile su nezapamćene poplave u Srbiji, bila je to godina povećanja saobraćajnih nesreća, slijedeće godine drastično je porastao broj porodičnih tragedija i mafijaških obračuna, a potom su uslijedila razna dešavanja na političkoj sceni Srbije…

“Drvo zaobilazim u širokom luku, jer mi je još pradeda Dragoljub, rođen 1899. godine, rekao da se klonim, što je i njemu rekao njegov deda Milun, a to što se krošnja rascijepila predskazuje nešto”, rekao je Ljubiša Stevanović, rodom iz Oparića.

Zanimljivo je da je drvo ove godine “oživjelo”, a stablo zacijelilo. Levčani to opet povezuju s mistikom. Nataša Bogosavljević, rodom iz Oparića, radnica opštinske uprave, sakuplja narodne umotvorine i legende iz Levča.

“Raspuklo u narodu budi strah i zle slutnje, a olistalo novu nadu”, kaže Nataša.

Mještanin koji se odselio u grad pohvalio se kako će da donese granu. Krenuo je svojim automobilom, ali kada je htio da se zaustavi kraj jabuke, sletio je s puta. Nataša naglašava da je kolovoz bio potpuno suh.

Beograđani su odlomili granu i stradali
“Kada je prije nekoliko godina neko isjekao granu, Levčani su u krošnju stavili novac i ikonu, kao vrstu otkupa grijeha, a skrnavljenje drveta učinili su mladići koji su izašli iz džipa beogradskih registarskih oznaka i za njih se čulo da nisu dobro prošli”, zaključuje Nataša.

Goran Jovanović iz Bara kaže da Levčani još uvijek pronose priču o tome kako je knez Miloš, jašući konja, zastao da se odmori u hladu drveta. Čim je nastavio put, konj se sapleo i polomio prednju desnu nogu. Kažu da je tada rekao:

“Zloćudnog li drveta, ljudi. Nigdje ni rupe, ni rova, a konj mi slomi nogu”.

Hajduk Stevan je postao razrok od drveta
Postoji i legenda da je hajduk Stevan Jakovljević iz Belušića legao pod drvo da se odmori. Kada se probudio dugo nije mogao da otvori oči. Zbog spavanja pod zloćudnim drvetom ostao je razrok.
Priča se da je jedan Lijevčanin vraćajući se sa slave, pijan lomio grane drveta. Njegova djeca bila su nakaze. Prije dvadesetak godina drugi Brajnovčanin orao je blizu drveta. Čim je pošao kući traktor se prevrnuo, a on je poginuo.

“Lijevčani vjeruju i da je djevojka, koja je otkinula nekoliko listića, umrla na dan svoje svadbe”, ispričao nam je Jovanović.
Bilo kako bilo, vjerovali u legende o gumastom drvetu ili ne, tek ono je postalo jedna od prirodnih znamenitosti Levča.

Jabuka je visoka oko tri metra. Decenijama ne mijenja oblik, niti raste. Rađa svake druge godine sitan plod žute boje sličan jabuci, ali se niko nije usudio da ga okusi. Kora drveta je neravna, a lišće je zeleno čitave godine, kao da je riječ o četinaru.

Naziv je, vele, dobilo zato što se sječivo sjekire, kojom je neki seljanin htio da odsiječe stablo, od njega odbilo kao da je bilo od gume. (Naj portal)