Sudbine
Miris sarajevskih ćevapa u St. Luisu: PRIČA O LJUBAVI I USPJEHU EDE NALIĆA I NJEGOVE IZABRANICE LORYN
Magazini svjetskog glasa poput Esquirea, Feasta, Saucea i Food & Wine istaknuli su Balkan Treat Box, čevabdžinicu koju u SR. Luisu drže Edo i Loryin Nalić, kao mjesto vrijedno pažnje, a jedno od glavnih jela, ćevapi su u somunu. Još zanimljivije od činjenica da su ćevapi pravi hit u Missouriju jest da ih priprema Loryn Nalić, polufinalistica prestižne nagrade “James Beard” sa svojim suprugom Edom Nalićem, rodom iz Zvornika.
Ovo je zanimljiva sudbinaska priča dvoje ljudi, koje je spojila sudbina, a prerasla je u duplu ljubav – bračnu i kulinarsku. Loryn je tako promijenila nekoliko poslova koji su bili vezani uz rad u restoranima, a jedno vrijeme bavila se i distribucijom namirnica za restorane. Edo Nalić nakon rata preselio se u Sarajevo, a zatim 2004. otišao u Ameriku. S obzirom da je uspio dobiti samo turističku vizu, morao je naći način kako ostati u Missouriju. Samo godinu dana nakon susreta s Loryn, Edo je primio obavijest o deportaciji.
“Ne moram vam ni reći koliko me ta vijest potresla. U prvih godinu dana uspostavili smo odnos bliskog prijateljstva, no nisam željela da ode, i tako smo se vjenčali u tajnosti. U početku nismo htjeli reći ni najbližima, ali na kraju je sve dobro ispalo, i već smo 14 godina u sretnom braku”, kaže nam Loryn Nalić.
U decemnru 2016. godine otvorili su Balkan Treat Box, koji je u početku funkcionirao kao food truck.
“Odlučili smo pripremati sarajevske ćevape. Koristimo samo junetinu, a od začina sol i biber. Najvažnije je imati strpljenja, i mi smjesu puštamo da odstoji tri dana prije nego što je termički obradimo. Ćevape uvijek pečemo na roštilju na drva. Osim toga, i kajmak i somun radimo sami, a ćevape služimo, naravno, uz malo luka”, kaže nam Edo Nalić.
Iako Loryn cijelu svoju karijeru veže uz ugostiteljstvo, poželjela se dodatno educirati i u potpunosti iskusiti bosansku kuhinju. Tako su 2013. godine otputovali u Bosnu, ali posjetili su i Hrvatsku. Posebno ju je očarala Makarska, koju opisuje kao živu razglednicu.
“Teško mi je sabrati emocije koje vežem za to putovanje. Toliko mi se svidjela kuhinja i gostoljubivost ljudi da ponekad imam osjećaj kao da oduvijek ondje pripadam. Za vrijeme putovanja probala sam i banjalučke i travničke ćevape, ali ipak smo se odlučili raditi sarajevske zbog Edinog porijekla. Tada sam prvi put upoznala Edinu porodicuj, a ondje sam naučila praviti i pitu, sarmu, punjene paprike, musaku, ma samo recite što želite!”, ushićeno govori Loryn, prisjećajući se putovanja. Dodaje kako su joj neke tehnike bile teške, ali kako je vrlo brzo usavršila pripremu bosanskih klasika, iako smatra kako nikad neće kuhati tako dobro kao Edina mama Zehra. – kaže za Jutarnji Loryn.
Kako su stanovnici Missourija prigrlili ćevape? Nalićevi su jednoglasni u mišljenju da je takav tip kuhinje vrlo blizak gostima. Cijene su niske do srednje visoke. Tako ćete pljeskavicu u somunu platiti 13 dolara, šopsku salatu 6, a ćevape 12 dolara za veliku porciju i upola manje za malu.
Dodaju kako imaju sjajnog mesara, a kajmak nikad nisu ni pokušali kupiti, već uvijek gostima nude vlastiti. Iako su ćevapi jelo koje ih najbolje predstavlja, ističu kako Balkan Treat Box nisu samo ćevapi, i kako su ponosni i na druga spomenuta jela. U vrijeme globalne pandemije, posao im je stagnirao, i u pet radnih dana prodaju četiristotinjak porcija. Jedno od najvažnijih priznanja u karijeri im je plasman u polufinale nagrade “James Beard”. Zašto su toliko posebni? Nalići smatraju kako rade jednostavnu i ukusnu hranu, a ulaskom u njihov restoran ulazite u njihov dom (Naj potal)
PROČITAJTE I OVO:
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON