Pratite nas

Sudbine

Miris sarajevskih ćevapa u St. Luisu: PRIČA O LJUBAVI I USPJEHU EDE NALIĆA I NJEGOVE IZABRANICE LORYN

Published

on

Magazini svjetskog glasa poput Esquirea, Feasta, Saucea i Food & Wine istaknuli su Balkan Treat Box, čevabdžinicu koju u SR. Luisu drže Edo i Loryin Nalić, kao mjesto vrijedno pažnje, a jedno od glavnih jela, ćevapi su u somunu. Još zanimljivije od činjenica da su ćevapi pravi hit u Missouriju jest da ih priprema Loryn Nalić, polufinalistica prestižne nagrade “James Beard” sa svojim suprugom Edom Nalićem, rodom iz Zvornika.

Ovo je zanimljiva sudbinaska priča dvoje ljudi, koje je spojila sudbina, a prerasla je u duplu ljubav – bračnu i kulinarsku. Loryn je tako promijenila nekoliko poslova koji su bili vezani uz rad u restoranima, a jedno vrijeme bavila se i distribucijom namirnica za restorane. Edo Nalić nakon rata preselio se u Sarajevo, a zatim 2004. otišao u Ameriku. S obzirom da je uspio dobiti samo turističku vizu, morao je naći način kako ostati u Missouriju. Samo godinu dana nakon susreta s Loryn, Edo je primio obavijest o deportaciji.

“Ne moram vam ni reći koliko me ta vijest potresla. U prvih godinu dana uspostavili smo odnos bliskog prijateljstva, no nisam željela da ode, i tako smo se vjenčali u tajnosti. U početku nismo htjeli reći ni najbližima, ali na kraju je sve dobro ispalo, i već smo 14 godina u sretnom braku”, kaže nam Loryn Nalić.

U decemnru 2016. godine otvorili su Balkan Treat Box, koji je u početku funkcionirao kao food truck.

“Odlučili smo pripremati sarajevske ćevape. Koristimo samo junetinu, a od začina sol i biber. Najvažnije je imati strpljenja, i mi smjesu puštamo da odstoji tri dana prije nego što je termički obradimo. Ćevape uvijek pečemo na roštilju na drva. Osim toga, i kajmak i somun radimo sami, a ćevape služimo, naravno, uz malo luka”, kaže nam Edo Nalić.

Iako Loryn cijelu svoju karijeru veže uz ugostiteljstvo, poželjela se dodatno educirati i u potpunosti iskusiti bosansku kuhinju. Tako su 2013. godine otputovali u Bosnu, ali posjetili su i Hrvatsku. Posebno ju je očarala Makarska, koju opisuje kao živu razglednicu.

“Teško mi je sabrati emocije koje vežem za to putovanje. Toliko mi se svidjela kuhinja i gostoljubivost ljudi da ponekad imam osjećaj kao da oduvijek ondje pripadam. Za vrijeme putovanja probala sam i banjalučke i travničke ćevape, ali ipak smo se odlučili raditi sarajevske zbog Edinog porijekla. Tada sam prvi put upoznala Edinu porodicuj, a ondje sam naučila praviti i pitu, sarmu, punjene paprike, musaku, ma samo recite što želite!”, ushićeno govori Loryn, prisjećajući se putovanja. Dodaje kako su joj neke tehnike bile teške, ali kako je vrlo brzo usavršila pripremu bosanskih klasika, iako smatra kako nikad neće kuhati tako dobro kao Edina mama Zehra. – kaže za Jutarnji Loryn.

Kako su stanovnici Missourija prigrlili ćevape? Nalićevi su jednoglasni u mišljenju da je takav tip kuhinje vrlo blizak gostima. Cijene su niske do srednje visoke. Tako ćete pljeskavicu u somunu platiti 13 dolara, šopsku salatu 6, a ćevape 12 dolara za veliku porciju i upola manje za malu.

Dodaju kako imaju sjajnog mesara, a kajmak nikad nisu ni pokušali kupiti, već uvijek gostima nude vlastiti. Iako su ćevapi jelo koje ih najbolje predstavlja, ističu kako Balkan Treat Box nisu samo ćevapi, i kako su ponosni i na druga spomenuta jela. U vrijeme globalne pandemije, posao im je stagnirao, i u pet radnih dana prodaju četiristotinjak porcija. Jedno od najvažnijih priznanja u karijeri im je plasman u polufinale nagrade “James Beard”. Zašto su toliko posebni? Nalići smatraju kako rade jednostavnu i ukusnu hranu, a ulaskom u njihov restoran ulazite u njihov dom (Naj potal)

PROČITAJTE I OVO:

Priča o bihaćkim jaranima: KAO DJECA SU BILI SIROMAŠNI, DANAS SE JEDAN SNAŠAO I SVOM PRIJATELJU POSLAO 3.000 DOLARA!

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending