Ako želi da se uda, žena mora da sagradi kolibu. Ali ako se muškarcu prohtje, tu istu ženu prodaće za nekoliko grla stoke

U drevnom kenijskom plemenu Masai pozdravljali su se pljuvanjem i time ukazivali poštovanje. Običaj se i danas zadržao, obavezno pljunu u ruke prije rukovanja, a to rade čak i kad maze novorođenčad kako bi ih blagoslovili i donijeli im sreću. Na udaru nezgodnog sekreta posebno se nalaze mladenci, a ono što je kod nas krajnje nepristojno Masai koji stupaju u brak dočekuju s oduševljenjem. Isti slučaj je i sa ratnicima: kad ih neko sretne i pljune, gordi plemenski junaci znaće da ih uvažavate i da se divite njihovim vještinama. Što jače, to bolje.

Ovo nije jedina navika Masaija koja bi mogla da vas iznenadi u Keniji ili Tanzaniji, afričkim zemljama po kojima se slobodno kreću bez ličnih dokumenata. U njihovim malim kućama od poneke grane i blata, čije su rupe ušuškane izmetom stoke, možete da zateknete jednog muškarca i nekoliko žena.

Doskoro ih je bilo i desetak , danas tek dve-tri. Njima je to sasvim normalno, a one se ne bune što ih glava kuće tretira kao sluge: svaka od žena dužna je da sagradi svoju kuću i od zore čeka naređenja, ma kakva ona bila.

 Težak život žena

Pripadnice ljepšeg pola se primaju u veliku bračnu zajednicu da bi gradile kuće, kuhale, čuvale djecu i stoku, čija su grla nerijetko cijenjenija od njih samih. Naime, ukoliko se glava kuće namerači na novog predvodnika stada ovaca ili koza, za njega neće dati novac, već će vlasniku ponuditi jednu od žena. Ako mu se ne svide, u obzir dolaze i ćerke (devojčice se već sa 13 godina udaju za starce) ili djeca koja su još u stomaku!

Surov način ophođenja prema ženama podrazumijeva i batine ako urade nešto što nije po pravilima koja postavljaju isključivo muškarci. Išibaju ih, pa im daju loj da se namažu i saniraju povrede jer valja opet neko da pomuze stoku, pripremi ručak ili sagradi novu kuću kad se krene u potragu za novim izvorom vode.

Doduše, ni muškarci nisu pošteđeni. Ritual obrezivanja se kod dečaka radi naživo, a ako se zaplaču – biće ismiajvani cijelog života. Samo oni koji nisu pokazali strah biće svakih 15 godina izabrani u novu kastu ratnika, a najneustrašiviji među njima mogu da konkurišu za savjet starješina ili za mjesto šamana, koji jedini smije da proriče i na tradicionalan način liječi svoje sunarodnike.

Šta god mi o svemu ovome mislili, Masai sebe doživljavaju kao odabrani narod. Smatraju da im je njihov bog Engai povjerio stoku da bi bezbrižno živjeli. Za to su im dovoljni meso, mlijeko, sir i krv od stoke.

 “Pucaju” od zdravlja

Sirovo meso, goveđa krv, nekuhano mlijeko i med svakodnevno se nalaze na meniju pripadnika plemena Masai. Svako dijete, trudnica ili dojilja obavezno dobiju dnevnu porciju sirove krvi, ostali piju surutku, ne libe se da uzmu ono za šta mi kažemo da je pokvareno mlijeko (potrošnja mlijeka po glavi stanovnika je među najvišima na svijetu). Mi bismo, ako izuzmemo med, od svega toga okrenuli glavu, ali dokazano je da neobični stanovnici Afrike zahvaljujući upravo ovakvoj ishrani ne obolijevaju od brojnih bolesti. Imaju savršene zube, ne znaju šta je karijes, osteoporozu ima tek 0,4 odsto stanovništva… Momci bilježe visinu od 2,10 m!

Interesantno je i da u mnogim selima uopšte ne jedu voće i povrće, ili se nađe tek pokoji plod kod djece i žena kad čuvaju stoku. Kad se vrate kući, srču supu s gorkom korom i korijenjem koja sadrži saponine, pa zbog njih se ne muče sa viškom holesterola kao i mi.

 Crvena je omiljena boja

Masai su pamučnim tkaninama počeli da zamjenjuju teleću i ovčiju kožu kojom su se pokrivali šezdesetih godina prošlog vijeka. Danas izbor odjeće zavisi od godina koje broje pripadnici plemena i lokacije. Mladići, recimo, nose crno nekoliko mjeseci nakon obrezivanja, potom tijelo obmotavaju čaršavima s raznobojnim motivima. Ratnici ne zaziru od materijala na kojima je islikano cvijeće, dobrodošli su i ružičasti. Ipak, bez obzira na to kako su stilizovani, na svakom koraku možete da se uvjerite da im je najomiljenija boja crvena. (Najportal)