Pratite nas

Sudbine

Martinu, glavnu stjuardesa na jahti prozvali Hitler: BOGATAŠI SU ČUDNI, JEDAN ME JE DAROVAO SA 10.000 EURA

Published

on

Hrvatica Martina Drežančić je za britanski Dejli mejl otkrila kako izgleda život glavne brodske stjuardese na luksuznoj superjahti, kako izgleda njen tipičan radni dan, ali i koji su neobični zahtjevi bogataša koji iznajmljuju skupocjene jahte.

Ona radi na jahti “M/Y Freedom” od 48 metara koja plovi isključivo po Jadranu i prima do 22 gosta. Ona sadrži bioskopsku dvoranu, teretanu i bazen, a troškovi iznajmljivanja se kreću između 80.000 i 100.000 eura nedeljno.

“Ponekad gosti žele stvari koje ne možete ni zamisliti. Uglavnom im ispunimo želju, a ako ne možemo, uvijek pronađemo alternativno rješenje”, kaže ona.

“Jedan je tražio kokošja jaja, ali isključivo od kokoši koje jedu samo crve. Naime, želio je maksimalnu količinu proteina u jajima”, objasnila je Martina Drežančić koji su najčudniji zahtjevi njihovih gostiju.

Martina radi kao stjuardesa na jahti već dvije godine i tvrdi da je riječ o poslu koji zahtijeva vojničku disciplinu.

“Ko se ne pridržava pravila, mora da napusti brod. Od samog početka meni je jasno što se očekuje. Nema mjesta za “ali”. Postoji samo jedan način na koji se stvari obavljaju. I vjerujte mi, isprobala sam sve načine”, rekla je Drežančićeva i otkrila kako je dobila nadimak Hitler zbog stroge discipline na kojoj insistira.

“Ja sam stvarno jako stroga. Ali to je jedini ispravan način. Ako svako odrađuje svoj posao kako treba, funkcionišemo kao švajcarski sat. Nema provjeravanja, ponavljanja i gubljenja vremena bez razloga. I svaki član posade mora da bude u stanju da uradi sve što je potrebno”, objašnjava Drežančićeva.

Šta sve podrazumijeva njen posao?
“Naporno radno vrijeme i mnogo čišćenja. Čistimo stvari koje su već čiste. Moj radni dan traje minimalno 16 sati. Obično se budimo oko 6 i 30 ujutro, moramo da budemo spremni da poslužimo doručak u 7 i 30, a on ponekad traje do 11 sati. Nakon što počistimo sto i pripremimo ručak, a to je obično između 13 i 15 sati, možda ugrabimo nešto slobodnog vremena dok gosti plivaju”, kaže ona i nastavlja:

“Ipak, najčešće postoji nešto što može da se uradi, od punjenja frižidera do čišćenja otisaka prstiju, provjere gostiju, organizacije pranja veša i slično. Kasnije sa šefom prolazimo kroz jelovnik, uvijek ostavljajući mogućnost za posebne zahtjeve. U 18 sati se presvlačimo u noćnu uniformu, počinjemo da poslužujemo koktele i pripremamo se za večeru, koja se često pretvori u zabavu sve do dva ujutro.”

Da li ima mjesta za romantiku?
“Ljubavne afere na brodovima na kojima sam dosad radila za mene su neprihvatljive. Možete da budete pristojni, prijateljski raspoloženi, ali uvijek svjesni granice koju ne smijete da pređete. Romansa bi mogla da utiče na radnu atmosferu. Na primjer, ako otpustite jednog člana posade, otići će i njegov dečko ili cura. U ovom poslu se ne preporučuje gubitak dvoje radnika, pogotovo u špicu sezone.”

Najteži dio posla za Martinu predstavlja pronalaženje radnika i organizacija rada.
“Nije lako pronaći 12 ljudi koji se dobro slažu i bez problema rade jedni s drugima. Minimalno šest mjeseci živite jedni sa drugima. Moram da prepoznam kako da se ponašam prema svakome od njih. Ako uzmete dvoje ljudi i bacite ih morskim psima, jednoga će pojesti, a drugi će nastaviti da plivaju sa njima. Dakle, najteže je stvoriti dobar tim.”

Posao stjuardese na jahti je izuzetno zahtjevan i iscrpljujući, no nagrada može da bude ogromna.

“Najveća napojnica koju sam dobila bila je 10.000 eura u gotovini! I inače sam dobila puno poklona”, ispričala je Martina. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending