Sudbine
Kovač sa Drine: MAJKA MU IZ SELA KOVAČI, ŽENA SE PREZIVA KOVAČ, A NJEGA ZOVU “ŽIGO KOVAČ”
U vremenima savremene tehnologije, zaista je nevjerovatno da neko živi od starog kovačkog zanata. To je slučaj sa Nihadom Žigom iz goraždanskog naselja Obarak.
Nihad zajedno sa svojim ocem Hamidom, u porodičnoj kući pravi alate koji se ne mogu naći u prodaji, čuva od zaborava kovački nakovanj, njeguje porodičnu tradiciju i razvija biznis na kojem mu mogu pozavidjeti i pojedine firme. Jedini je registrovani kovač na ovom području i jedan od rijetkih u BiH.
Ovim zanatom se bavi od 2005. Godine, preuzeo je radnju od oca. Tako je nastavio porodičnu tradiciju, koju je počeo njegov djed radeći u vrijeme Drugog svjetskog rata za vojsku kao stolar, a kad se vratio kući počeo je praviti nožiće i čakije.
Nihadov otac Hamid zaradio je penziju kao kovač, a danas pomaže sinu.
“Imam najmanju penziju i meni dosta. I ne dižem je nikako, stoji na računu. Počeo sam 1966. godine. Babo je radio kovački na starinski način, ručno sve, ali kad je došla struja 1973. bilo je mnogo lakše. Težak je to posao, naporno je prije bilo. Kovač pravi za poljoprivredu alate, mašine, plugove, sjekire, sad doduše manje jer nema seljaka, nigdje nikog”, kaže Hamid Žigo.
A ako ste domišljati, snalažljivi, uporni i radini, posla uvijek ima i od svakog se može dobro živjeti, mišljenja je Nihad.
“Svaki posao treba raditi pošteno i kvalitetno. Mušterije to prepoznaju. Mi radimo specifične stvari koje se nemaju gdje kupiti. Ja ne bih pravio ‘navrtku’ M 8, ali je moram napraviti jer se nema nigdje kupiti. Tako sarađujemo sa svim zanatlijama u Goraždu, limarima, mehaničarima, građevincima, popravljamo alate i dijelove koje su se istrošili.
Najmanje je tu kovačkog zanata, da se ne lažemo, već se prave osovine, zupčanici, remenice, kojekakve poluge, treba nekad nešto iskovati, ugrijati, saviti pa je to povezano.
Imam odličnu saradnju sa svim obrtnicima koji se bave uslužnom djelatnošću, za trgovinu sam evo zavario zamrzivač. Imam opremu za siječenje i za zavarivanje svih vrsta metala, mašine za hladnu deformaciju metala za kovanje, presovanje, štancanje, sve te usluge možemo vršiti, sve smo zaokružili jer ako ne možeš završiti posao sam do kraja onda je mala vjerovatnoća da ćeš ostvariti neki profit.
Kaže da ga je otac učio da varim elektroaparatom kad je imao šest godina. Njegovo radno odijelo je prljavo zbog posla, ali Nihad posjeduje iskustvo i znanje vrhunskih stručnjaka i ruke vrijedne divljenja. A rezultati su svakako vidljivi.
“Kad me vide ovakvog, roditelji bi djeci rekli: ‘Vidiš, sine, ako ne budeš učio školu bit ćeš prljav k’o ovaj čiko’, a ja radim poslove nekog inžinjera, proračunavam nosivost elemenata, cjelokupnu konstrukciju, završio sam mašinsku školu, poznajem sve u detalje, od pripreme izbora materijala do finalnog proizvoda, sve to sam završim.
Stalno učim, čitam, pišem da bih mogao opstati. Kod nas misle ako si na budžetu da si sve riješio, a ja sam napustio Oružane snage kao najbolji računar, planšetista za minobacače 120 mm u bateriji i odbio školovanje za podoficira da bih počeo privatni biznis.
I ne žalim se, četiri auta, troje djece, lijep brak, kćerka studira elektrotehniku u Sarajevu, jedino meni fali slobodnog vremena da se mogu družiti sa svojom djecom”, kaže Nihad, ten am je otkrio malu tajnu.
On misli da riječ kovač u njegovom životu ima posebnu simboliku.
“Majka mi je iz sela Kovači, žena se preziva Kovač, a mene i ne zovu imenom, već Žigo-kovač”. (goraždeportal)
Sudbine
Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!
Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.
„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.
Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.
„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.
Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.
„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“
Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.
„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.
I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.
Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.
„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.
Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.
„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.
Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.
„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti4 sedmice
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti4 mjeseca
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON