Sudbine

Konobar pobjegao na šank, vrata tijesna: KAKO JE MIROSLAV U ŠAPCU IZVADIO ZMIJU IZ DŽEPA I RASTJERAO PUNU KAFANU

Published

3 godine

07/03/2022

Miroslav Maksimović je veoma prijatan 35 – godišnjak iz Ljubovije, veliki je meraklija, ljubitelj druženja, prirode, dobre pjesme, rakije i žena. Za njega će vam u Podrinju kazati da je poseban čovjek, čudo od momka! On hvata zmije rukama, hladnokrvno i brzo, sa njima spava, priča im, pjeva, tepa im, a one ga miluju i masiraju po cijelom tijelu.

“Zmije su moji kućni ljubimci. One su moj najbolji fizioterapeut. Niko me ne može tako lijepo izmasirati kao one. Kad bi ljudi znali kakav je osjećaj držati zmiju na vratu, svakim danom bi je držali. A kada bi znali kakvu čarobnu ljepotu organizmu daje njeno klizanje po vratu, kičmi ili stomaku… – gotovo ushićeno Miroslav pokušava dočarati svoju ljubav prema zmijama.

On se sa zmijama igra kao da su gumene igračke. Čak sa njima i razgovara. Veli da se oni odlično razumiju na samo njima znanom jeziku. Uhvatio je, kaže pedesetak različitih zmija, od smokova, koji nisu otrovni do šarki i poskoka – zmija otrovnica.

On zmiju još nikada nije ubio, niti će… Za sebe kaže da nije zmijolovac, nego zmijoljubac. I to je ogromna razlika. Miroslav nam otkriva da se zmija ne plaši, ali da ga je strah miševa.

“Miš je uistinu jedina životinja koje se plašim. Odvratan mi je, ljigav. Ljudi mi ne vjeruju, a ja govorim istinu. Zaista se plašim miša. Bukvalno bježim od njega, glavom bez obzira – kazuje!

Jednom prilikom Miroslav je donio zmiju kući. Uhvatio je za vrijeme popodnevnog kupanja u Drini. Negdje predveče je izašla iz kamenjara. Brzo su, kaže, „našli zajednički jezik“ i zmija se sklupčala u njegovom džepu.

“Osvježavala me, njena hladnoća mi je baš prijala – kazuje Miroslav.

Zaspali su, kaže, zajedno u krevetu. Ujutro, kad se probudio, nigdje je nije mogao naći u sobi.

“Pitam ukućane, da tražim zmiju jaranicu. Oni u nevjerici slušaju, u početku mi nisu vjerovali, ali kad su shvatili da sam ozbiljan svi su pobjegli iz kuće. Kasnije sam zmiju našau u mojim panatlonama, uvukla se tamo gdje sam je prvi put stavio. Za nju je džep bio gnijezdo – priča Miroslav.

Jednom prilikom Miroslav s drugarom otišao u Šabac na stočnu pijacu. Bio lijep dan. U putu uhvatio dvije zmije, strpao ih u džep.

“Ujutro gužva u restoranu na pijaci, a meni se pije kafa. Nema šanse da nađemo slobodan sto i da na miru popijemo kafu. Inače, to je mala kafanica, a u njoj 50 duša… – priča Miroslav i nastavlja:

“Počela me nervirati ta gužva, pa odlučim da pustim zmije iz džepa. Aj, kad je nastala bježanija u kafani. Jedni se zaglavili na vratima, konobar se popeo na šank. U roku od nekoliko minuta prazna kafana, ja zmije vratim u majicu, u njedra da me hlade i masiraju. I uz put ćeifim uz jutarnju kaficu i narodnjake s Radio Šapca – kazao nam je po svemu neobičan momak iz Ljubovije. (Naj portal)

Tagovi:istaknuto Miroslav Maksimović šank zmije

Sljedeća vijest

Samo što se vjenčala, razmišlja o razvodu: KUM MI JE UNIŠTIO VJENČANJE, A MOJ MUŽ GA PODRŽAO

Predhodna vijest

Ustrijelila ga kao ribu: OVO MU JE ŽENA ZABILA MEĐU NOGE, A ONDA POČELA DA ZAVRĆE!

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)