Miroslav Maksimović je veoma prijatan 35 – godišnjak iz Ljubovije, veliki je meraklija, ljubitelj druženja, prirode, dobre pjesme, rakije i žena. Za njega će vam u Podrinju kazati da je poseban čovjek, čudo od momka! On hvata zmije rukama, hladnokrvno i brzo, sa njima spava, priča im, pjeva, tepa im, a one ga miluju i masiraju po cijelom tijelu.
“Zmije su moji kućni ljubimci. One su moj najbolji fizioterapeut. Niko me ne može tako lijepo izmasirati kao one. Kad bi ljudi znali kakav je osjećaj držati zmiju na vratu, svakim danom bi je držali. A kada bi znali kakvu čarobnu ljepotu organizmu daje njeno klizanje po vratu, kičmi ili stomaku… – gotovo ushićeno Miroslav pokušava dočarati svoju ljubav prema zmijama.
On se sa zmijama igra kao da su gumene igračke. Čak sa njima i razgovara. Veli da se oni odlično razumiju na samo njima znanom jeziku. Uhvatio je, kaže pedesetak različitih zmija, od smokova, koji nisu otrovni do šarki i poskoka – zmija otrovnica.
On zmiju još nikada nije ubio, niti će… Za sebe kaže da nije zmijolovac, nego zmijoljubac. I to je ogromna razlika. Miroslav nam otkriva da se zmija ne plaši, ali da ga je strah miševa.
“Miš je uistinu jedina životinja koje se plašim. Odvratan mi je, ljigav. Ljudi mi ne vjeruju, a ja govorim istinu. Zaista se plašim miša. Bukvalno bježim od njega, glavom bez obzira – kazuje!
Jednom prilikom Miroslav je donio zmiju kući. Uhvatio je za vrijeme popodnevnog kupanja u Drini. Negdje predveče je izašla iz kamenjara. Brzo su, kaže, „našli zajednički jezik“ i zmija se sklupčala u njegovom džepu.
“Osvježavala me, njena hladnoća mi je baš prijala – kazuje Miroslav.
Zaspali su, kaže, zajedno u krevetu. Ujutro, kad se probudio, nigdje je nije mogao naći u sobi.
“Pitam ukućane, da tražim zmiju jaranicu. Oni u nevjerici slušaju, u početku mi nisu vjerovali, ali kad su shvatili da sam ozbiljan svi su pobjegli iz kuće. Kasnije sam zmiju našau u mojim panatlonama, uvukla se tamo gdje sam je prvi put stavio. Za nju je džep bio gnijezdo – priča Miroslav.
Jednom prilikom Miroslav s drugarom otišao u Šabac na stočnu pijacu. Bio lijep dan. U putu uhvatio dvije zmije, strpao ih u džep.
“Ujutro gužva u restoranu na pijaci, a meni se pije kafa. Nema šanse da nađemo slobodan sto i da na miru popijemo kafu. Inače, to je mala kafanica, a u njoj 50 duša… – priča Miroslav i nastavlja:
“Počela me nervirati ta gužva, pa odlučim da pustim zmije iz džepa. Aj, kad je nastala bježanija u kafani. Jedni se zaglavili na vratima, konobar se popeo na šank. U roku od nekoliko minuta prazna kafana, ja zmije vratim u majicu, u njedra da me hlade i masiraju. I uz put ćeifim uz jutarnju kaficu i narodnjake s Radio Šapca – kazao nam je po svemu neobičan momak iz Ljubovije. (Naj portal)
