Zanimljivosti

Kažu da se čovjek kloni ovakvih: DA LI SU OSOBE SA TANKIM USNAMA I ŠPICASTIM NOSOM NAJVEĆE ZLOĆE?

Published

2 godine

02/08/2022

Ljudi su skloni da donose zaključke o ljudima na osnovu fizičkog izgleda, posebno na osnovu konstitucije lica. Moja baba mi je prva priznala da se na mom rođenju molila Bogu samo da nemam špicast nos i podignutu bradu da ne budem baksuz na majku.

Da se razumijemo, niti je moja mama baksuz, niti ima takve fizičke odlike (imala je njena porodica sa majčine linije, ali je ona povukla na tatinu stranu), već se po prirodi stvari svekrva i snaha ne vole, pa hajde da imaju razloga za netrpeljivost bar u vidu izgleda.

Oduvijek su ljudi zaista na osnovu izgleda zdravorazumski donose zaključke o karakteru određene osobe, pa su tako tanke usne izbile u prvi plan kao odlika zloća i žena zmija, a ako na to imaju i kukast, odnosno špicast nos, onda su prešle u kategoriju pravih vještica. Upravo se o tome i povela rasprava na Tviteru.

“Sve žene što poznajem da imaju tanke usne su zlobne, a ne znam što je to tako, ali je tako, tanke usne -zloba iz očiju se vidi”, stoji napisano u tvitu, a onda su krenuli krenuli komentari aminovanja.

No, u jednom momentu je isplivalo dobro pitanje – šta ćemo sa estetskim korigovanjem nedostataka na licu? Da li se “pumpanjem” usana zloba “ispumpava”?

“A ako stave hijeluron? Da li se možda prepodobe?”, “Pa napisah, ako je kompleks u pitanju možda postanu drugačije, npr smirenije, znam par osoba sa sitnim korekcijama koje su, eto da kažem, smirenije, veselije, pa samim tim drugačije”.

I nije da gorepomenuta nedoumica nema logike i da usljedbeni odgovor nema smisla. Možda zaista tanke usne izazivaju nezadovoljstvo i komplekse jer nisu po parametrima ljepote današnjice.

Pa kad se nezadovoljstvo dovoljno akumulira, ono počinje da se manifestiju u vidu zlih, ironičnih, “poganih” postupaka prema drugim ljudima.

A onda, kada se to riješi, nema više nesretnog života zbog izgleda, zadovoljnije žene postaju svojom svakodnevicom, a implikacija svega toga biće srdačiji odnos sa drugima.
Ali, ne lezi vraže, ima i druge strane medalje i poptuno suprotnog gledišta estetskog korigovanja “zlobe” i usana.

” Mislim da se tih “napućenih” žena posebno treba plašiti, jer su prikrivene zlice, a sa onima koje “nose” svoje tanke usne bar znaš na čemu si. Ne sudite, po izgledu!”, pisala je jedna tviterašica u komentaru.

Nisu znali ljudi kom stavu da se priklone, pa su uključili i muškarce, tačnije njihove usne u debatu. Jer, zaista, ima i muških sa istim problemom, pa su žene malo produbile temu.

“Mrzim tanke usne kod oba pola… I ne vjerujem takvim ljudima, ne iz iskustva već instikta…”, “Da i muški nisu bolji, ima tu neke istine. Hmm, da se kloni čovjek takvih”.

Pa ko želi neka vjeruje i neka se kloni, svako ima pravo da bira krug ljudi sa kojima će se družiti i provoditi vrijeme, ali zaista nema nijedne jedine naučne potvrde da veličina usana ili oblik nosa mogu da otkriju nečiju unutrašnjost, osim, dodouše, Diznijeve doktrine kojoj smo svi bili “podvrgnuti” od najranijeg djetinjstva, jer su u crtaćima sve zle osobe, a pogotovu vještice, imale baš ovakve fizičke karakteristike – tanke, bukvalno nevidljive, usne i veliki kukasti nos.

I tako smo učili da razlikujemo dobre likove od onih loših, pa nam se zasigurno i to urezalo u podsvijest, te kada vidimo osobu koja zaliči na lik iz crtaća, mozak šalje signale da su u pitanju zli ljudi kojih bi se trebalo kloniti, a mi smo skloni da to prihvatimo kao “amin”.

Na kraju, jedno je sigurno – ljepota, ali i “zloba” iznutra zaista isijavaju iz čovjeka, i to nema veze sa fizičkim karakteristikama, već kompletnom pojavom, stavom i ponašanjem. (Naj portal)

Tagovi:nos tanke usne vještica zloća

Sljedeća vijest

Vic: ALI, NJIHOVE BANDIJERE VIRE!

Predhodna vijest

Svjetsko prvenstvo u nošenju supruga: ŠTO TEŽA ŽENA, TO VEĆA NAGRADA U PIVAMA (VIDEO)

Zanimljivosti

Misterije: Kako je grad sa 40.000 stanovnika nestao preko noći?

Published

8 sati

16/09/2024

NajPortal.ba

Prije oko 4.500 godina nastao je grad Mohendžo-daro, koji se nalazio na području današnjeg Pakistana. Grad je na svom vrhuncu imao i do 40.000 stanovnika. Onda je iznenada nestao u ruševinama.

Mohendžo-daro je jedno od najvećih gradova civilizacije Harapan ili civilizacije doline Inda. Rakhaldas Bandiopadhiai ga je otkrio 1922. godine.

Parirao velikim silama

Tokom 1930-ih, velika iskopavanja su sprovedena na lokalitetu pod vođstvom Sir Johna Marshalla, D.K. Dikshita i Earnesta MCcaya.

Iskopavanja se i dalje sprovode. Međutim, želja mnogih arheologa je da se ovo nalazište maksimalno zaštiti od spoljnih faktora ili da se zatrpa, jer će brzo nestati.

Ovaj grad je, bez sumnje, parirao velikim silama starog Egipta, Mesopotamije i Krita. Život u ovom gradu je trajao jako dugo, on se razvijao i rastao, dok iznenadan nije pao i nestao.

Drugi gradovi civilizacije u dolini Inda propale su otprilike u isto vrijeme.

Inače, Mohendžo-daro u prevodu na znači “Humka mrtvih ljudi”. Prema UNESCO-u, nalazište se prostire na 250 hektara. Ali je samo trećina arheološki iskopana.

Grad je nastao oko 2.500 godina prije nove ere i njegova izgradnja je bila dobro planirana, na šta ukazuje urbani plan grada. Veći dio grada bio je izgrađen od pečene cigle, koje su bile standardizovani građevinski materijal.

Na svom vrhuncu, metropola je imala ravne puteve koji su se ukrštali pod pravim uglom, stvarajući gradske blokove poređane sa gradskim centrima, javnim kupatilima, kulturnim centrima, sakralnim građevinama za sveštenike, složenim sistemom odvodnjavanja i velikom žitnicom.

Ovo je 10 najljepših svjetskih gradova: POGODITE KOJI JE PRVI NA LISTI

Kuće su bile opremljene kupatilima od cigle, a mnoge su imale i toalete. Otpadne vode iz njih su odvođene u dobro izgrađene kanalizacije koje su tekle duž središta ulica, pokrivene ciglama ili kamenim pločama. Cisterne i bunari fino izgrađeni od pečene cigle su održavali javne zalihe pitke vode.

Pored svega što drevni grad jedne civilizacije može da sadrži bilo bi očekivano pronaći i grad mrtvih, odnosno groblje. Ali groblje nije otkriveno. Umjesto toga pronađeni su skeletni ostaci 40 osoba rasuti po čitavom drevnom gradu.

Napušteni grad

Oko 1800. do 1700. godine prije nove ere, Mohendžo-daro biva napušten. Ranije se mislilo da je grad uništen napadom spoljnih neprijatelja, poput indoevropljana. Međutim, nema tragova požara, niti bilo kakve razorne katastrofe.

U slojevima ruševina, pepela i krhotina nađeno je 40 skeleta. Neki su ležali na ulicama u zgrčenim položajima poput žrtava kastastrofalnog događaja.

U prostoriji sa javnim bunarom, u jednom dijelu grada, pronađeni su skeleti dvije osobe za koje se činilo da su očajnički koristile svoje posljednje ostatke energije da se popnu uz stepenice i da izađu na ulicu.

U blizini su ležali prevrnuti ostaci još dvojice. Na drugim mestima u toj oblasti pronađeni su “čudno izobličeni” i nekompletni ostaci devet osoba, vjerovatno bačenih u jamu.

U uličici između dvije kuće u drugoj oblasti, još šest skeleta je bilo prekriveno zemljom.

Često se ova scena na nalazištu dovodila u vezu sa napadom neprijatelja.

Međutim, fizičko antropološka studija Keneta Kenedija dokazala je da oni nisu ubijeni, već da su umrli od nečega drugog što nije ostavilo tragove na skeletnim ostacima.

Uspomene iz sarajevskih kafića: ŠTA PIJEŠ, ŠTA ĆE TI TREBA POPITI?

Budući da je ona sprovedena jako davno, nije na odmet odraditi ponovo antropološku analizu skeleta sa fizičko-hemijskim analizama, prenosi Nova.

Značajni dokazi

Jedna od novijih teorija jeste da je drevni grad pretrpio velike poplave i da su ljudi umrli od posljedica bolesti koje se prenose vodom, kao što je kolera.

Nedavna istraživanja otkrila su značajne dokaze o poplavama u Mohendžo-darou u obliku mnogih slojeva muljevite gline.

Rijeka Ind je bila sklona da promijeni svoj tok i kroz vjekove se postepeno kretala prema istoku, što je povremeno dovodilo do poplava unutar granica grada.

Zaista, činilo se da su masivne platforme od cigli na kojima je izgrađen grad i utvrđenja oko njegovih dijelova dizajnirani da obezbijede zaštitu od takvih poplava.

Uslovi bi bili idealni za širenje bolesti koje se prenose vodom, posebno kolere, iako se ne može dokazati da su se pojavile epidemije kolere.

Možda je u pitanju neka druga zarazna bolest, za koju su neophodna dodatna ispitivanja skeleta, prenosi “sveoarheologiji”.