Pratite nas

Sudbine

Kao da je bilo juče: ŠEST DECENIJA BRAČNOG ŽIVOTA MILENE I GLIŠE JELIĆ

Published

on

Njih dvoje su u poodmakloj životnoj dobi. Glišo Jelić je rođen 1932. godine, a njegova supruga Milena 1940.

Osam godina mlađa supruga od njega, u šali će kazati kako je Milan prevario mladu zelenu da se uda za njega. Ali, se ne kaje…. Ovi sretni supružnici su proslavili 60 godina bračnog života, a za sve su se pobrinula njihova djeca i unuka, koja je dedina najveća radost. On joj čak i pjesme piše.

“Mi prvo nismo bili za to, u godinama smo i bolesni, nije to za nas, a i ova korona… Međutim, oni su bili uporni pa nam nije ništa drugo preostalo nego da pristanemo na slavlje”, kažu Jelići uz zdravicu za malobrojnu – po broju članova, ali sretnu i porodicu punu ljubavi.

Ambijent je bio nevjerovatan, dvorište porodične kuće u Mrčevcima kod Laktaša bilo je ukrašeno i dekorisano do najsitnijeg detalja.Atmosfera je bila usijana i na vrhuncu, za šta je posebno zaslužan njihov zet. Pripremio im je muziku iz njihove mladosti.

“Zna da volimo Safeta Isovića, Nadu Mamulu, Tozovca, Tomu Zdravkovića, Silvanu Armenulić pa smo i zapjevali – oduševljeni su zetovim gestom Jelići.

Život ih u djetinjstvu, kažu, nije mazio. Milena je rano ostala bez oca, nakon čega je sa jednom sestrom bila privremeno smještena u Dom za ratnu siročad “Lepa Radić” u Gradišci. Glišo je, nakon što mu je otac ubijen, a majka se preudala, većinu vremena provodio sa bakom u Sanskom Mostu.

Jelić je nakon završene gimnazije 1957. godine trbuhom za kruhom došao u Laktaše, gdje je upoznao svoju Milenu. Oboje su bili zaposleni u opštini.

“Bilo je i drugih momaka koji su gledali u moju Milenu, ali moj bicikl je bio najbrži. Ja sam živio u Laktašima, a Milena u Mrčevcima. Biciklom sam išao da je vidim. Kada bih ostao do kasno u noć, morao bih spavati kod njenog strica. Milenina majka mi nije dala da spavam kod njih”, rado se prisjetio Glišo mladalačkih dana. S ponosom ističe da je Milena stub njihovog braka, te da je često ostajala sama s djecom dok je on išao na radne akcije.

“Nismo imali kriza u braku, a sve probleme smo zajedno rješavali. Nije bilo lako, gradili smo kuću što bi se reklo iz ničega, sve na kredit. Važno je uzajamno poštovanje i razumijevanje. Ako imate to, sve se može”, ispričao je Jelić za “Nezavisne”.

Ovaj bračni par, koji plovi devetom decenijom, rado se prisjeća i svojih ljetovanja i godišnjih odmora.

“Nismo ljetovali u luksuznim hotelima, već prilično skromno. Primjera radi, ‘fićom’ smo išli do Ulcinja. Putovali smo cijeli dan, a stvari za nas četvoro bismo stavili u jedan mali kofer jer ‘fićo’ nije imao gepek. Nije nam trebalo mnogo da budemo srećni. Ovoj današnjoj omladini to je nezamislivo – da u autu nemaju klimu i da na godišnji odmor

Oživjele su i uspomene sa svadbenog veselja. BIlo je pedesetak svatova i tri automobila: ‘fićo’, ‘stojadin’ i džip kojim je išao kum.

“Bilo je sve lijepo i skromno organizovano sa pedesetak gostiju u tadašnjem restoranu ‘Oliander’ u Laktašima – sjetili su se Jelići. (Naj portal/Foto: Nezavisne)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending