Mediiji listom prenose Bešlićev intervju za zagrebački portal 24 sata u kojem kaže da ne želi pjevati dok ljudi leže po bolnicama”. Još je dodao da “nema tih para i da bi sve odbio”.

Takav strašan cinizam ne viđa se svaki dan. Veliki Halid Bešlić je zaboravio 25. avgust ove godine kada je pjevao nikom drugom do najvećim razbijačima BiH Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku i to na privatnoj zabavi. Pjesmom je uveličao Čovićev 65. Rođendan. Honorar je tajna, ali nekako se ne uklapa u ovu Bešlićevu priču o moralu i ljudskosti.

Kada su mediji, uglavnom oni iz Hercegovine objavili vijest, Bešlić je koristio sve moguće veze da se vijest ne proširi brzinom munje. Tih dana izbjegavao je sve kontakte sa novinarima, a bilo je pokušaja da se čuje i njegov komentar. S obzirom da su mnogi bolešljivi na njegovu patetiku i šupljiranje, izostala je medijska hajka, a Bešlićeb obraz sačuvan.

Pola godine kasnije, valjda kontajući da je raja zaboravila, Bešlić u maniru veliog humaniste i zvijezde poručuje kako mu nije do pjesme.

Ruku na srce, možda mu i ne treba da pjeva. Uživa njemačku penziju, izdao je pod kiriju nekoliko poslovnih prostora. I sada može da bira gdje će pjevati za dobru lovu. Tako je bilo i sa rođendanskim slavljem Dragana Čovića. Zaputio se u njegov mostarski ljetnikovac, čija je vrijednost ugrubo procijenjena na tri miliona eura, te njemu i Dodiku pjevao na uho.

Neko će ironično reći širio bratstvo i jedinstvo sa dva najveća dušmanina BiH. Istina je sasvim drugačija. Pare nemaju naciju ni boju; Bešliću su trebale za kreditne rate, a Čović ga je pripazio. (Naj portal)