Većina urbanih legendi – one zabavne, u svakom slučaju – imaju nekoliko zajedničkih stvari. Postoji tajanstvena prijetnja, mrvica neobjašnjivog i kada se uradi kako treba, postoji neka dobra stara priča – sve se to kombinuje za neodoljivost koja pomaže da cijela stvar postane viralna. Obično, međutim, ne postoji papirni trag koji bi pratili oni koji se nadaju da će otkriti porijeklo određene urbane legende. Ili stvarno hapšenje u slučaju. To su samo dva razloga zašto se priča iz Nju Orleansa o takozvanom “Čovjeku đavolu” ističe.

Smješten na zapadnoj obali rijeke Mississippi, u New Orleansu, Louisiana, nalazi se istorijski kvart Algiers. Upisan u Nacionalni registar istorijskih mjesta, drugi je najstariji kvart u gradu, poznat po svojoj istorijskoj arhitekturi, crkvama i kao nekada dom brojnih džez muzičara, ali i po tome što je pretrpio veliku štetu tokom uragana Katrina 2005.

To je živahan grad pun istorije i umjetnosti, ali ono što mnogi ljudi možda ne shvataju je da je nekada navodno bio utočište čudnog, đavolskog entiteta koji je terorisao ovo područje 1930-ih.

Figura čudnog izgleda i moći

Daleke 1938., prilično bizaran stranac je počeo noću da šeta mračnim ulicama Agiersa. Svjedoci su počeli da izvještavaju da je visoka, glomazna figura sa “čudnim očima, dugim crnim rogovima i ružičastim zvijezdastim ušima” vrebala kroz noć i šunjala se u blizini barova i restorana. Za ovu figuru se govorilo da ima razne čudne moći, kao što je sposobnost da levitira, mijenja oblik, nestaje u vazduhu i izaziva dubok strah u onima u koje je gledao.

U mnogim slučajevima ljudi su izvještavali da su se suočili s misterioznim strancem i osjećali se kao da su privremeno umrli, gledajući kako im životi bljeskaju pred očima prije nego što izgube svijest, nakon čega bi danima nakon toga trpjeli snažne noćne more. Za ovog neznanca se govorilo da je maltretirao ljude koji su odlazili kući iz kafana, piše Najportal, predstavljajući se kao đavo i dobacujući uvrede prije nego što je nestao u noć, a očito je bio i pomalo rasistički nastrojen jer je uglavnom ciljao crnce i tamnopute parove. Navodno bi također započinjao tuče u barovima u kojima je pokazivao nadljudsku snagu, ili bi kupovao piće i nestao bez da ih plati, što je u osnovi izazivalo poprilične probleme gdje god je otišao.

Teror na cesti

Kada su ovi izvještaji prerasli u vijesti, postao je poznat kao Đavolji čovjek, a neki izvještaji su se zaista isticali kao posebno čudni i zastrašujući. Jedan dramatičan slučaj vrtio se oko para koji se jedne večeri vraćao kući automobilom kada su ugledali tamnu figuru pored puta kako im maše da zaustave vozilo. Zaustavili su se da vide da li je čovjek u nevolji, a on ih je potom zamolio da ga odvezu. U to vrijeme, osjećali su loš, pomalo zlokoban osjećaj od čovjeka, pa su odbili i odvezli se dalje. Nekoliko milja niz cestu zatim su prošli pored istog čovjeka, koji im je mahnito mahao rukama. Prošli su pored njega, a onda su ga opet prošli nedugo kasnije, a ovaj put se navodno pretvorio u đavola, sa rogovima, crvenom kožom, a pod njim se navodno materijalizirao i smeđi konj. Prestravljeni par pojurio je u policiju, a za zloslutnim neznancem je pokrenuta potraga.

Otporan na metke

Navodno su ga uspjeli pronaći kako jaše putem na svom konju, a policija je navodno pucala na njega kada je odbio da stane, nakon čega se muškarac nasmijao, sišao s konja, ušao pravo u njihovu grupu i predao im metke dlakavom rukom s kandžama prije nego što je ispario pred njihovim očima. Slična priča se navodno dogodila i jednoj mladoj ženi koja je jedne noći napuštala plesnu dvoranu i suočila se s muškarcem s rogovima na glavi. Pozvala je pomoć i pojavio se policajac koji je uhapsio čovjeka i strpao ga u ćeliju.

Policajac je potom izašao napolje, a isti čovek je stajao i cerekao se sa demonskim osmijehom. Potom je, navodno, krenuo prema policajcu, koji je pucao na njega iz neposredne blizine bez ikakvog efekta, nakon čega se Đavolji čovjek sagnuo, podigao metke sa zemlje i bacio ih na šokiranog policajca. Čovjek je ponovo uhapšen i stavljen u zatvor, ali su izvještaji o Čovjeku đavolu nastavljeni, piše Najportal, a on je tvrdio da je mogao da napusti ćeliju kad god je htio i da promijeni oblik, a nekoliko dana kasnije je zauvijek nestao.

Masovna histerija

U međuvremenu, izvještaji o Čovjeku Đavolu nastavili su da pristižu, bacivši kvart u masovnu histeriju. Policija je nastavila da traži krivca, a po dojavi su ih odveli do čovjeka po imenu “Lord Harold”, kasnije identifikovanog kao čovjeka po imenu Karleton Klark, za koga su lokalni stanovnici bili uvjereni da stoji iza svega.

Policija ga je optužila da je izazvao uznemiravanje javnosti, rekavši da je stavljao lažne đavolje rogove i izazivao probleme u barovima, ali su se prijave nastavile čak i dok je bio u zatvoru 30 dana jer je preskočio račun u baru. U to vrijeme ljudi su gubili svoj razum, s mafijaškim linčevima koji su aktivno odigravali ulicama u potrazi za Đavoljim čovjekom, a bilo je i nekoliko hapšenja zbog rulja koje su tukle nevine ljude ili čak koristile vatreno oružje.

Čak se pričalo o „Đavoljoj bebi sa rogovima i svim“ koju je rodila siromašna crnka, a najmanje jednom prilikom policija je morala da razbije pobunu kada je gomila ljudi stjerala u ćošak za koga su mislili da je Đavo čovjek.

Zauvijek nestao

Stvari su postale veoma bizarne kada je policija ispitala Clarka, koji je tvrdio da nije đavo, već da je u službi jednog većeg od đavola, „moćnog monarha, ponekad poznatog kao kralj Zulua“, kao i „velikog dobročinitelja i savjetnika Neptuna, koji dolazi samo onima koji govore njegovim jezikom.” Tvrdio je da je imao mnoge natprirodne moći, uključujući mogućnost da izađe iz zatvora kad god poželi. Iako neće demonstrirati ove navodne sposobnosti na zahtjev, ispričao bi policiji svoje porijeklo i kako je dobio svoje moći: “

Došao sam sa brda Arkanzasa 6. septembra 1938. Hodao sam ispod zvijezda i Neptun me vodio kroz tamu noći. Stigao sam do Port Allena, Louisiana, a odatle sam se vozio trajektom u Baton Rouge; onda sam došao u New Orleans, još uvijek pod vodstvom Neptuna i možda jedne od njegovih zvijezda pomoćnika. Zaustavio sam se u hotelu Page. Došao sam u New Orleans dok je sunce zalazilo na nebu. Da, odveli su me u zatvor, ali moj duh je taj koji proganja ljude, jer policija nije dobro postupala sa mnom. Zato ću ih i dalje uznemiravati. Da sam htio, mogao bih odmah nestati iz vidokruga – mogao bih nestati od svih vas. Više nisam Carleton Clark. Ja sam Carleton Carl. Kralj Marsa je to odredio. To je za mene bolja titula. On je moćni monarh, ponekad poznat kao kralj Zulua. On je, prema Danielovom proročanstvu, znate. On ima kraljicu, kraljicu južnog raspona.

Znam da si sjajan čovek. Kontaktirao sam velike ljude, među njima i predsjednika ovog okruga. Želiš da znaš kako sam dobio svoje moći? Pa, Neptun mi je došao u obliku udice u junu i maju 1937. Čitao sam svoju Bibliju u to vrijeme. Oh, da, ja sam baptista, ali i ja vjerujem u Božansko. Neptun mi je rekao da idem pravo, da ću naći dvoglavog čovjeka nasukanog na stijenu. Našao sam ga, ali je nestao. Tada sam znao da imam moć. Išao sam u četvrti razred škole. Nisam žrtva amnezije, ali se ne sjećam ničega o svom narodu niti bilo čega drugog o sebi.

Večeras ću se podijeliti sa Neptunom i možda ću ti moći više reći kad se vratiš. Ali, molim vas, recite svima da neću nikoga povrijediti, moj duh se samo vrti oko New Orleansa i Algiersa kao ptica jer me je policija maltretirala.”

U zavisnosti od verzije priče, Clark, Đavolji čovjek , ko god on zaista bio, ili je jednog dana zauvijek nestao iz zatvora ili otišao kada je dobio novac da pobjegne iz grada. Bilo kako bilo, nakon ovoga izvještaji su prestali isto tako iznenada kao što su i počeli. Šta se ovde dešavalo? Ko je bio ovaj lik, ima li istine u ovoj priči ili je to samo još jedna cool mala urbana legenda? Ne postoji način da se zaista sazna, a mi ostajemo da se pitamo šta se ovdje dogodilo. (Najportal)