Pratite nas

Sudbine

Ibro i Sevda Aganović iz Goražda imaju recept za dug život: NAJVAŽNIJE JE DA IMAŠ DOSTA PARA

Published

on

Pedesetu godišnjicu braka ili zlatni pir Ibro I Sevda Aganović već su skoro i zaboravili. Kad su prije deset godina proslavljali dijamantni pitali su se hoće li dočekati platinasti, ali dok dlanom od dlan stigla je i 70. godišnjica braka Ibre i Sevde Aganović.

Ibro je rođen 1932. godine, a Sevda godinu kasnije. Odrastali su u komšiluku i iako je tada imao samo osam godina Ibro i danas pamti dan kada je prvi put vidio.

“Iš’o sam savijati konje, pa sam naiš’o pored njene kuće. Vidio sam je da sjedi na kavali. Plače, nešta je majka ružila. Pitam je što plače, a ona viče – šta je tebe briga, prolazi – priča nam Ibro Aganović.

Bila je to dječija simpatija, ali ozbiljna veza nije dugo trajala, pa je u novembru 1951. krunisana brakom.

“Nije se tada moglo ni stajati, ni rukovati s nekim. Otvori prozor, on dolje, ti gore i pričaj, a čitav komšiluk čuje šta pričaš – kroz smijeh kazuje Sevda.

Preživjeli su dva rata i poraća, zapamtili i dobrog, i lošeg, ali ne žale se. Ibro je radio, a Sevda odgajala troje djece: Muharema, Esada i Behiju.

“Možda je prvih godina bilo nekih nesporazuma, ali nikad se nismo posvađali da je bilo dva dana da nismo govorili – kaže Ibro.

1947. je završio osnovnu školu. Radio je u nekoliko preduzeća sve dok 1962. nije primljen u tadašnju “Azotaru” u Vitkovićima. Nakon što je završio zidarsko – tesarski zanat izgradio je na desetine kuća u Goraždu. Sevda je početkom rata izbjegla preko Srbije i Makedonije, dok je muški dio porodice ostao u Goraždu. Rat je proveo u Civilnoj zaštiti, da bi 1996. Ibro otišao u Švedsku za Sevdom.

“Otiš’o sam misleći da ću gore biti samo mjesec dana. Nisam mogao nikako da se obiknem. Onda mi ona najposlije kaže da me upiše u školu. Nazor me upisala, da idem i učim švedski jezik. Malo sam iš’o s nekim penzionerima, jer ja sam htio kući, a ona neće. Onda odrastoše djeca, rodiše se unuci, čitava familija tamo i kud ću ja onda nego s njima – o Švedskoj nam priča Ibro.

Imali su u životu mnogo lijepih dana, ali im je danas najljepše. U Bosni im je ljepše, a u Švedskoj udobnije, diplomatski odgovaraju vlasnici dvojnog državljanstva.

“Djeca se poudala i poženila, fino žive, imamo četvero unuka i troje praunuka, svi školovani, uspješni i poslušni … Ako sam i imala kakvih muka, sada sam ih sve zaboravila i sve mi je kako treba – ozarenog lica kaže Sevda Aganović.

Umjesto uobičajenih odgovora da su međusobno poštovanje i razumijevanje recept za dug brak, Sevda otvoreno kaže:

“Najvažnije je da imaš dosta para, a onda imaš sve. Ma imaš i poštovanje ako imaš para”.

Na primjedbu da možda ipak nije sve u parama Ibro uzvraća pitanjem:

“A što ovi prave te milione, ako nije sve u parama što će im te pare!?”. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending