Pratite nas

Sudbine

Dobročinstvo: MILOŠ SIMEUNOVIĆ BESPLATNO POMAŽE STARIM I BOLESNIM

Published

on

Jutrom je kod starice koju su izdale noge… U podne presvlači i hrani zanemoćalog deku… Pred veče njeguje dementnu ženu u devetoj deceniji života… Pa onda nazad kod nesretnice uz koju mu je počeo “radni dan”.

Pješice, s kraja na kraj grada juri Miloš Simeunović (30), nezaposleni medicinski tehničar iz Užica da pritrči u pomoć starim i bolesnim. O četvoro nevoljnika u poznim godinama trenutno brine, i drugima se nudi da im se nađe pri ruci, usluge ne naplaćuje.

“Da ne bih sjedio dokon pošto posla za mene nema, riješio sam da pomažem sugrađanima koje su stigle godine i bolest. Najprije što volim to da radim… Drugo, uvjerio sam se da zdravstvene institucije ne pružaju svima dovoljnu pažnju, a tehničari iz kućne njege ne mogu sve da postignu – priča Miloš za “Blic”.

Zvoni mu telefon…

“Ne, ne, ne dirajte. Rana mora da se previje. Ne smijete sami da se pomjerate. Eto me što prije – odgovara Simeunović.

U toj humanoj trci hrani, presvlači, previja, prinosi lijekove, na rukama prenosi, vida rane, uvijek uz dozu riječi utjehe i ohrabrenja.

“Ovakve kao Miloš majka više ne rađa. Moja tetka je stara, psihički bolesna, pritom je nedavno operisala kuk. Ne mogu sama ni da je okrenem, kamoli nešto više da joj pružim. Zovi hitnu, zovi bolnicu… ma svi digli ruke od nje. Zovnem Miloša – eto ga odmah. Da ga nije, ne bih znala ni šta ni kako – hvali ga Užičanka Mila Lazić.

Sretan je, istovremeno i tužan što se pročula njegova humanost.

“To mi daje nadu da se dobročinstvo još cijeni i vjeru da se dobro dobrim vraća. Opet, puno je naroda o kome nema ko da se stara, a malo onih kao ja da ponudim i pružim pomoć. Barem kad bih imao automobil… Često me slomi umor, učini mi se da je fizički neizdrživo… A onda me pokrene neka energija ne da mi da stanem – priča Miloš, ograđuje se od samohvalisanja.

Nekima koji na noge više ne mogu i kojima se život primakao kraju, dovoljno je samo da ih Miloš prinese prozoru, da vide sunce, nebo…
“Voljan sam da pomažem, ako treba po cijeli dan i noć, ali ni ja ne mogu ovako dovijeka. U ovoj zemlji sreće nema, moraću uhlebljenje da potražim u inostranstvu – prenosi Simeunović.

Prije nego što ode ima želju…

“Da okupim, nekako organizujem mlade medicinare, bez obzira da li rade ili su nezaposleni, da slijede moj primjer. Da začnem priču koja će trajati i kada ja budem daleko odavde. Neka im je za nauk svima da će doći u godine kad će im trebati tuđa ruka i pažnja – ukazuje diskretni junak. (Naj portl)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending