Pratite nas

Sudbine

Dejanova “grobnica – dvorac”: SAGRADIO KUĆU ZA “ONAJ SVIJET” I VEĆ U NJOJ SPAVA

Published

on

Dva kreveta, sto, frižider i televizor – stalna su “postavka” u prostoriji u kojoj danas voli da odspava, a u kojoj će ga jednog dana sahraniti.

Kada u Boraču (Srbija) pitate za Dejana Miloševića (47), svi će vas poslati pravo na staro seosko groblje. I zaista, prvo što ćete tamo spaziti biće veleljepna grobnica sa njegovom slikom, imenom i prezimenom. Ali, Dejan ne počiva ovdje. Živ je, u punoj snazi i sa velikim planovima za život.

Na poziv da se vidimo u centru sela opštine Knić, odgovara kontrapozivom – da se nađemo na licu mjesta. Na groblju. Jer koje bi to mjesto bilo prikladnije za razgovor sa čovjekom koji ima 47 godina, velike snove i još veću grobnicu.

Dejan je u Kragujevcu godinama radio u JKP “Parking servis”, kao vozač “pauka”. Dočekuje nas uz širok osmjeh i stisak ruke koji odražava izuzetnu snagu. Svaki njegov pokret emituje nevjerovatnu energiju. U ruci mu je ceker. U očima toplina.

“Hajde da prvo sjednemo kao ljudi – kaže Dejan za “Novosti” i vodi nas do svoje grobnice na dva sprata.

Otvara vrata “ljetnjikovca”. Tako zove drugi sprat, terasu ograđenu kapijom. Tu zatičemo sto, stolice i udobnu fotelju. Domaćin iz cekera vadi drvenu daščicu, pršutu, hljeb i nož. Sjecka suho meso. Sipa sok.

“Služite se, ljudi – kaže Dejan i započinje priču o sebi.

Na ideju o grobnici dolazio i ranije, ali da je majčina smrt prije dvije godine bila prelomna da zamisao sprovede u djelo. Kada je uredio njeno grobno mjesto, gdje će jednog dana počivati i njegov otac, odlučio je da iznad roditeljskog napravi i svoj vječni dom.

“Prvo sam morao da rasklonim smeće koje su ljudi tu godinama odlagali, a onda sam, uglavnom sam, kopao i iskopao 50 kubika zemlje. Nije bilo lako. Tom zemljom sam rukama, uz blagoslov porodica, poravnao sve okolne grobnice koje su potonule.

Spuštamo se na donji sprat. Otvara nam vrata i uvodi u prostoriju koja ima obrise jedne sasvim obične sobe. Dva kreveta, manji sto, frižider i televizor daju joj izgled stambenog kutka kao i svakog drugog. Ništa tu čudno ne izgleda, ako zanemarimo činjenicu da se nalazimo na groblju. Dejan pali svijeću i liježe na krevet.

“Ovdje se najbolje odmorim popodne, jer uvijek vlada prijatna tišina. Niko me ne uznemirava. Često dođem da odspavam dva-tri sata, pa nastavim dalje. Radim po nekoliko poslova i nemam vremena za dangubljenje. Mnogima je čudno što ovdje spavam, ali meni nije – kaže Milošević.

A svakako je svima bilo čudno kada je, mlad, zdrav i poletan, obznanio da želi da napravi grobnicu. Nije to običaj u ovom kraju, ali on je, kaže, razgovarao sa duhovnim licima i dobio je blagoslov. Sveštenik je osveštao grobno mjesto na godišnjicu majčine smrti.

Kćerka i sin su na kraju to prihvatili, a ni otac nije imao kud. Supruga i ja smo se davno razveli, tako da se ona nije bunila. Znam da me porodica trenutno ne razumije, ali vremenom će shvatiti da sam uradio pravu stvar. Jednom kada umrem, oni neće imati nikakvih troškova niti obaveza. Obezbijedio sam im stanove, kuće, pa i grobno mjesto. Namještaj koji je u ovoj “garsonjeri” će se, kada dođe vrijeme, samo iznijeti i to će biti to – kaže Dejan i pokazuje zvono na grobnici, koje se koristi tokom crkvenih obreda.

“Smrt će jednom neminovno doći. Ne prizivam je niti priželjkujem da mi se desi u dogledno vrijeme. Toliko toga još imam u planu. Ali ako sam relativno mlad, danonoćnim radom u firmi, u šumi sa drvima, sa malinama, šljivama i seoskim turizmom kojim se bavim u Boraču uspio da obezbijedim djecu i sebe, sve im stvorim, zašto ne bih uredio i svoju kuću za onaj svijet – zaključuje Milošević. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending