Pratite nas

Sudbine

Čuvar baštine Bihaća: UNOM PLOVE DEDINE LAĐE

Published

on

Mersad Deda Smajić (74) poznati je bihaćki lađar, koji već tri decenije svoju strast i umjetnost izrade lađa prenosi na ljubitelje tradicionalnih unskih lađa koje se mogu vidjeti duž rijeke Une. Vještim rukama i predanim radom, Deda je postao sinonim za ovu jedinstvenu vrstu drvenog plovila.

Još kao mladić, bio je očaran ljepotom i elegancijom unske lađe koja je krasila rijeku i povezivala ljude kroz stoljeća. Njegova ljubav prema lađama postepeno je prešla u zanat i Deda se profesionalno posvetio pravljenju lađa i time očuvao bogatu baštinu Bihaća.

U njegovoj radnji na radnom stolu zatekli smo unsku lađu u završnoj fazi, pa je tom prilikom i otkrio nekoliko detalja i tajni ovog tradicionalnog zanata.

„Lađe se prave od jelovine i smrčevine koja je bolja, ali je manje ima od jelovine i teško ju je pronaći. Drvo treba na vrijeme odrezati i osušiti jer je neophodno da materijal bude suh kada se započne proces izrade lađe. Kostur lađe može biti od hrastovine, bagrema ili duda. Uglavnom od tvrdog drveta. Na lađu se stavlja karton i preko njega se zakuje lim kako ne bi propustila vodu i to je jedina stvar za koju mogu da garantuje. Ostalo sve zavisi od toga kako vlasnik pazi na lađu – kaže Deda.

Ako se pravilno usidri i ostavi, kako ističe, lađa može trajati i po desetak godina. Međutim, ako kisne i suši se na suncu, te se na njoj smjenjuju vremenske prilike, lađa brzo propane.

Sticanjem znanja i iskustva, Smajić je postao majstor ovog zanata. Njegovo umijeće izrade lađa prepoznato je u Bihaću i šire. Njegov rad je duboko povezan sa rijekom Unom, koja je izvor inspiracije za mnoge umjetnike u ovom kraju.

Baš kao što rijeka Una teče kroz različite pejzaže i donosi ljepotu prirode, tako i Dedine lađe predstavljaju simbol slobode i povezanosti s prirodom.

„Proces izrade lađe traje oko sedam dana. Za tri dana lađa može biti gotova ako vlasnik sam farba lađu. Inače, do sedam dana sve ukupno potrebno je kako bi se lađa u potpunosti završila. Mora se raditi u unutrašnjosti, nikako napolju jer materijal brzo ispuca. Pravim i vesla, a ona se rade posebno. Njih radim iz dijelova i sastavljam. Jednostavno, uz znanje i umijeće morate imati i potreban alat – kaže za Fenu Smajić.

Razlika između bihaćkih i bosanskokrupskih lađa je u dužini i širi. Bihaćka lađa je dimenzija četiri metra, a bosanskokrupska je duga šest metara. Ova koju prave lađari iz Bosanske Krupe nije za vožnju Unom na području Bihaća jer je Una u tom dijelu puna brzaka i slapova. U Bosanskoj Krupi tok Une je mirniji i tamo mogu da plove duže lađe.

Na području Bihaća ima aktivnih oko desetak lađara, dok su mnogi umrli, ali su uspjeli prenijeti svoje umijeće na mlađe generacije. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending