Pratite nas

Sudbine

Bolna priča Slaviše Đorđevića: ROĐENOG SINA NISAM IMAO, NIKOLU SAM USVOJIO I ODGOJIO, UBI GA STRUJA IZ BOJLERA

Published

on

Tuga do neba: Nikolu sam doveo iz doma sa dvije godine, nedavno je proslavio punoljetstvo i nadao sam se da ću dočekati unučiće, a sad su sve moje lađe potonule, priča Slaviša Đorđević
Šesnaest godina sam imao divan život, ne znam kako ću dalje, neću ni ja daleko. Nisam imao svoje djece, Nikolu sam usvojio sa dvije godine, nadao sam se da ću dočekati unučiće, a sad su sve moje lađe potonule.

Ovako je započeo prioču očajni Slaviša Đorđević iz niškog sela Prva Kutina čiji je usvojeni sin Nikola (18) stradao od strujnog udara dok se tuširao.
Tragedija se dogodila u utorak uveče, kad je Slaviša bio na poslu u drugoj smjeni u fabrici „Nisal“.

“Kući sam došao oko 23.30 i zatekao usplahirenu ženu Verku, koja je zbog bolesti nepokretna. Kazala mi je da je Nikola u kupatilu, da je čula da je dva puta jauknuo i da se ne odaziva. Razbio sam vrata i vidio ga kako leži na stomaku, nije davao znake života. Bio sam u šoku, pozvao sam komšiju i rekao mu da javi Hitnoj pomoći i policiji – priča otac stradalog dječaka.

Slaviša pretpostavlja da je Nikolu ubila struja iz bojlera.

“Kad bi se kupao, unosio je radio u kupatilo jer je mnogo volio muziku. Bila je uključena i grijalica, ali mislim da je stradao zbog bojlera. Kad sam uhvatio tuš, i mene je udarila struja, a vidio sam da je bojler uključen. Uvijek sam mu govorio da ga isključuje kad se kupa, ali, eto, nije me poslušao i zavio nas je u crno za cijeli život – kaže kroz suze nesretni otac.

Nikola je rodom iz Župskog Aleksandrovca, a Đorđevići su ga uzeli iz doma za nezbrinutu djecu.

“Imao je dvije godine i dva mjeseca kad smo ga usvojili. Bio je sitan, bio je težak samo devet kilograma i četiri stotine grama. Zato sam ga zvao Mali i kad je porastao. Usrećio je i mene i suprugu jer smo mnogo patili što nemamo svoju djecu. Sve smo činili da mu zamijenimo roditelje – priča očajni čovjek i nastavlja:

“Majka mu je umrla kad je imao samo četiri godine, tada smo mu kazali da je usvojen. U Aleksandrovcu je imao polusestru, dedu i baku, stalno smo se posjećivali, evo, oni su i danas tu. Nikola je kod njih odlazio i sam, željeli smo da ima vezu s biološkom porodicom. Sve bih učinio za njega, najviše sam se radovao kad dođem s posla, a on mi dotrči u susret i traži da se igramo.

Slaviša kaže da je Nikola nedavno slavio punoljetstvo.

“Volio je računare, pohađao je četvrti razred Elektrotehničke škole „Nikola Tesla“. Drugovi su ga obožavali, evo, neprestano dolaze da nam izjave saučešće. Volio je da se druži, nedavno smo mu proslavili 18. rođendan, za Novu godinu ih je pozvao na žurku kod nas kući. Pitao me: „Tata, je l‘ može repriza?“ Naravno da sam mu dozvolio, nema toga što ne bih učinio za njega. Nadao sam se sreći, podizao ga kao svog, a sada mi ništa više nije ostalo – jada se otac nesretnog mladića.

“Nikola nije pušio i nije pio. Kad mu je umrla majka, rekao sam mu da je preminula od cigareta. Nikada nije poželio da zapali. Bio je poslušan, dijete kakvo se samo poželjeti može, ali nije nam se dalo da dočekamo da ga oženimo – kroz suze priča Slaviša. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending