Pratite nas

Sudbine

Andrijana Vekić, prelijepa stjuardesa sa Vrbasa, osvojila Dubai: NAJMSJENNIJE MI JE BILO KADA JE PUTNICA TRAŽILA DA ISKLJUČIMO MOTOR

Published

on

“Doći u Dubai sama, još kao mlada djevojka, i početi život ispočetka nije bilo nimalo lako. Ono što me najviše hrabrilo i tjeralo da idem naprijed kako bih ostvarila svoje snove je bila podrška moje porodice i prijatelja kao i ogromna ljubav prema poslu stjuardese o kojem sam maštala još kao mala

Ovako za “Glas Srpske” počinje priču Banjalučanka Andrijana Vekić koja već četiri mjeseca radi kao stjuardesa za jednu od prestižnih arapskih avio-kompanija. Andrijana se put Dubaija uputila u jesen prošle godine, a nakon što je prošla obuku, počela je i da radi za tamošnju avio-kompaniju. Njeni počeci vezani su za avio-kompaniju “Viz Er” i baza joj je bila u Tuzli.

“Oduvijek sam voljela putovanja i avione pa samim tim i posao stjuardese. Nakon prvog iskustva letenja moja želja se još više produbila vidjevši sve te prelijepe djevojke uvijek nasmijane i ljubazne u uniformama. Maštala sam da ću i ja jednog dana biti na njihovom mjestu i to se konačno i ostvarilo”, ispričala je Vekićeva.

Otići iz Banjaluke i juriti svoje snove, dodaje, da za nju i nije bilo teško.

“Ono što je najveći izazov ovog posla je ostaviti porodicu i prijatelje i početi život ispočetka negdje na drugom kraju svijeta”, navodi Vekićeva.
Njen prvi posao za evropsku avio-kompaniju bio je vjetar u leđa ka Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

“Za mene je to bilo jedno predivno iskustvo i odlična odskočna daska za dalje, za Dubai. Vrijeme provedeno kao stjuardesa u prvoj kompaniji budi samo najljepša sjećanja. I dalje se rado čujem i vidim sa svojim kolegama i koleginicama iz baze u Tuzli”, kazala je Vekićeva.

Razlika između evropske i arapske avio-kompanije, naglašava ona, ima dosta, počevši od beneficija, plata i samog standarda života.

“Sa druge strane, nekih većih razlika u poslu i avijaciji i nema. Posao stjuardese je jednako odgovoran svuda”, navodi stjuardesa iz Banjaluke sa trenutnom adresom u Dubaiju.

Iako su prošla samo četiri mjeseca od kada je njena baza postao Dubai, obišla je nekoliko kontinenata i zemalja.

“Bila sam u Australiji, Americi, Japanu, Tajlandu, Novom Zelandu, Africi, ali ponekad doletim i do Evrope, najčešće u Njemačku. Naravno, radujem se svim budućim destinacijama i državama koje ću posjetiti. Letim mnogo i srećna sam zbog toga, jer sam po prirodi radoholičar”, ispričala je Vekićeva.

Navodi i da njena kompanija saobraća ka 158 destinacija širom svijeta, te da je u tom poslu prisutna stalno i promjena vremenskih zona. U početku joj je to pravilo probleme, ali je to u posljednje vrijeme, navodi, poprilično savladala.

“Svaki let nosi novu priču i anegdotu. Uvijek je beskrajno zanimljivo kad me putnici pitaju gdje se tačno nalazimo u letu koji traje 14 sati ili kad vide jednog od pilota van kabine, pitaju ko upravlja avionom. Skoro sam imala i jedan zanimljiv zahtjev jedne putnice, a to je da zamolim pilote da isključe na trenutak desni motor kako bi njen sin mogao mirno da spava”, navodi Vekićeva sa osmijehom na licu.

Kada je riječ o zahtjevima putnika, kaže da su uglavnom posljedica radoznalosti.

“Tim radoznalima posvetimo malo više pažnje kako bi bili sigurni da smo odgovorili na sva pitanja i ispunili sva njihova očekivanja. Mene rad sa ljudima ispunjava, tako da mi je zadovoljstvo pružiti im sve potrebne odgovore i učiniti da im taj let bude najljepše iskustvo”, rekla je Vekićeva.

U gustom rasporedu letenja, navodi, nagrađeni su i zasluženim odmorima.

“Svaki odmor koji je duži iskoristim da odem kući i budem sa porodicom i prijateljima, a ukoliko je to kraće ostajem u Dubaiju i uživam u svim ljepotama koje on pruža. Dubai odiše sjajem i luksuzom. Meni ne može da dosadi predivna Burž Kalifa, ali i beskrajne plaže i pustinja koja nudi razne zabavne programe”, navodi Vekićeva.

Na pitanje koje bi do sada destinacije koje je posjetila izdvojila kao najljepše, navodi da je to teško.

“Ako moram odabrati jednu onda bi to definitivno bila Australija. Bila sam u Melburnu, Sidneju, Pertu… i zaista su jedna prijateljska zemlja. Pri¬ tome imaju multikulturalno društvo pa se tamo ne osjećam kao stranac. Klima im je takođe umjerena i topla tokom čitave godine i nudi razne atrakcije turistima. Uvijek tamo rado letim”, zaključila je Vekićeva. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending