Nekada najmlađi učesnik Igmanskog marša i posljednji preživjeli učesnik Slovenac Albin Pibernik mlađi rođen je 1931. Uskoro će napuniti 92 godine. Stigao je u Sarajevo. Došao je na obilježavanje 81. godišnjice Igmanskog marša. Zamislite hladnoću od -40 stepeni C. Toliko hladno je bilo te noći sa 27. na 28. januar 1942.
“Igmanski marš je legendarni marš, već puno godina slavimo taj dan i dobro ga slavimo. Igmanski marš ne možemo da odvojimo od formiranja Prve proleterske brigade u Rudom. Ja sam tada bio dijete. Išao sam normalno sa Igmancima, sve od Pjenovca, pa Grabljiva njiva, Rajlovac, Blažuj, Presjenica, Kijevo, Trnovo, Miljevina i Foča. To je marš koji pamtim cijeli život, kaže Pibernik za Oslobođenje i O kanal.
Hrabri dječak, koji će koji dan kasnije napuniti 11 godina, gazio je te 1941. kroz duboki snijeg, u spas. Zima je tom dječaku uzela majku.
“U tom maršu izgubio sam mamu. Otac mi je bio ranjen u ruku, pa u nogu. Majka i ja smo slučajno imali tu sreću da smo se izvukli iz Pjenovca i krenuli smo na lokalitet Grabljiva njiva, koji je bio polazna tačka za marš. Oko 900 ljudi, meni se čini, bilo je tada u četiri bataljona. Još neke jedinice su bile tu. Krenuli smo na taj marš i nismo znali gdje idemo, prisjeća se Pibernik.
Sjeća se i da ih je velika hladnoća iznenadila. Već u Rudom su znali da neće biti nimalo lako.
“Mi smo došli iz Užica, iz Šumadije, tamo nije bilo toliko hladno. Iznenadila nas je ta hladnoća kad smo došli. Ta zima 1941 – 1942. je bila strašna zima. Već u decembru, kad smo bili u Rudom, vidjeli smo da to neće biti lako. Bili smo obučeni. Sjećam se Srba, opanci, a gore ništa. To je bila vojska kao u rasulu nekome, ali bila je čvrsta, napominje Pibernik.
Smatra da Igmanski marš mora ostati utkan u vremenu koje dolazi. Na obilježavanju godišnjice Igmanskog marša bio je pet ili šest puta. Zbog bolesti i godina, nažalost, nije mogao dolaziti češće.
“Igmanski marš je težak. Nije to baš šala. Cijeli put sam ponovo prošao jednom prilikom. Krenuli smo iz Vogošće, preko Sarajevskog polja, Igmana, sve do Foče. Kada smo došli na Igman, u društvu sa nama je bio Crnogorac, mlađi čovjek. Kada je skinuo cipele, njegove noge su sve bile u žuljevima, a samo je hodao do Velikog polja. Doktori su željeli da ga vrate nazad, a on je rekao: “Ne, ako je mogao moj stari da ide, ići ću i ja”, priča nam simpatični Pibernik.
U sjećanje mu se najviše urezao potok u Rajlovcu.
“U Rajlovcu je bio neki potok, poprilično dubok, počeo je da ledi već. U prethodnici su bili Crnogorci, Prvi i Drugi bataljon. Kako su prolazili preko tog potoka, led je počeo da puca i ko je pokvasio noge, taj je i nastradao. Mene su bacili preko, bio sam mlad, dvojica su me uzeli i bacili. Majka je skliznula kada je prešla, gurnula je noge u vodu i bilo je gotovo. Ona je još išla do Brezovače. Tamo je bila neka koliba i bilo je vatre unutra. Nju su pustili unutra i čim je dala noge kraj vatre, cipele nije mogla da skine, noževima su rezali obuću sa nogu. Toga se dobro sjećam. Poslije nije bilo više kolone, ona se razvukla. 19 sati je trajalo dok je i zadnji borac stigao, došao u Presjenicu,
Imena Julke i Albina Pibernika starijeg uklesana su na spomeniku palim borcima u opštini Šmarca u Sloveniji
Njegova majka Julka Pibernik preminula je zbog posljedica teških promrzlina, gangrene i trovanja krvi. Njenoj sahrani prisustvovao je i Josip Broz Tito. Otac Albin Pibernik stariji poginuo je 1942. Tito je preuzeo brigu o Albinu. (Naj portal)
