Ljubica Lazić je okružena izmaglicom, prirodom i psima. Nije ranoranilac, ali buđenje joj uvijek počinje oko sedam sati ujutro, a ljeti i malo ranije. Izlazi svako jutro iz kuće i kreće prema svojoj štali. Krave mora da nahramni suhom hranom, daje im sijeno na prazan želudac. Počisti kod njih, poslije toga ih muze…
I kad je metar snijega i kad su jutarnje magle, ili kada ljeti priroda buja, Ljubici su jutra uvijek ista. Jer čekaju je njene životinje.
– Svinje mi sve pojedu zob i pšenicu. Ovo sam sad morala da kupim, a imam malo od prošle godine pšenice pa samo dajem pilićima, kokoškama zob – nastavlja Ljubica dok starijim kokošima pomaže da siđu na pod jer ne mogu same.
Nema dovoljno za sve. Skupo je. Ona ne doručkuje. Ni kafu ne pije. A s kim bi je i pila, kaže. U zaseoku od svega par kuća, do najbliže prodavnince je sedam kilometara. Vodoteč , selo u srcu Like mjesto je koje zove dom.
– Ovdje su mi uništili cvijeće… Jarac i koze sa strane pojedu, pilići iznutra i tako što mi ostane – žali se na životinje Ljubica.
Živi onako kako ima, od onoga što voli. Šta joj ostane, za drugačije ni ne zna. U životu kakav nije željela, jedino je priroda lijepa. Sve drugo teško je i surovo.
– Pa za nekoga je ovo nepojmljivo, da bude sam i da radi ovo što ja radim u ovom vijeku u kojem jesmo, ne koristim internet, ne gledam televiziju, teško je, ali šta ja znam, navikneš se – skromno nastavlja.
Tri krave, četiri koze, dva jarca i tridesetak kokoški velika su obveza, ali i izazov. Jer s nekima nije baš lako.
– Kaća moja, ma curice moja, lutkice moja ljepotica. Ajde dobro ti si ljubomoran. Samo tebe volim, dobro – priča Ljubica sa psom Šarkom.
Krave muze tri puta dnevno. Od onoga što zaradi od prodaje mlijeka i sira, osnovno se jedva pokrije. Ipak zadovoljna je što dobije bilo šta.
Posljednje dvije godine radila je kao gerontodomaćica, brinula o starijima i nemoćnima. Ali od juna je bez posla, a život nema pauzu, ne čeka da bude bolje. Ljubica zna da joj u životu nije lako, ali i dalje je skromna.
– Pa nije život bajan, čini mi se da je nekome majka, nekome maćeha. Meni je maćeha, eto tako – govori ona.
Život kojima sada živi njoj se dogodio. A za njega je imala drugačije, velike planove.
– Studirala sam u Rijeci, bila sam godinu dana na medicini. To sam voljela, obožavala sam i htjela sam da budem hirurg, volim anatomiju. Nažalost, to sam prekinula, bila sam dobar student – prisjeća se nekih boljih vremena.
Međutim, došao je rat. Vremena u kojima je, kaže, tata je smatrao da će joj kao Srpkinji biti bolje ako napusti dom, ode u Beograd. Tada joj se srušio san. Odluka zbog koje i trideset godina nakon Ljubica plače. Odluka koja je od budućeg hirurga napravila seosku ženu.
Nikada joj, kaže onako ispod glasa, nije bilo lako. Ni u braku, ni u zajednici u kojoj su živjeli. Ona, muž i sin s njegovima.
– Bog ti da, đavo ti ne da, a kad mi kažu sam kreiraš svoju sudbinu mislim da to nije tako – tvrdi.
https://www.facebook.com/provjereno/videos/357020205617436
