Većina nas je gledala i zaplakala uz film “Hačiko” o psu koji je poslije smrti svog vlasnika devet godina proveo čekajući ga na željezničkoj stanici da se vrati. Godišnja doba su prolazila, vrijeme… Pas je ostario, ali je i dalje čekao… I na kraju tamo uginuo.

Slična priča dogodila se i u u Mataruškoj Banji u okolini Kraljeva (Srbija). Ovo je dirljiva priča Dalibora Vujovića, a koja se odnosi na njegovu pokojnu majku Živku i vučjaka kojeg su zvali po imenu Mićo.

Dalibor nam je ispričao da je Mića od malena vjerovao ljudima, no da je imao veoma težak period života kao mali. Njega su prvobitni vlasnici zanemarivali, imao je mnogo rana po tijelu, vaške… I pored sve muke, bio je vezan kratkim lanacem koji je bio teži od njega samog.

Čim ga je ugledao u tom stanju, Dalibor se nije ni časa premišljao, uzeo ga je kod sebe, da ga zadrži neko vrijeme dok se ne oporavi. Vjerovao je, s obzirom na to da je u tom trenutku već imao ženku vučjaka, da će i njoj i Mići prijati društvo, a podsvjesno je znao da želi da mu pruži siguran dom do kraja života.

Uslijedile su godine ispunjene ljubavlju. Mića se odomaćio, živnuo je i postao prava maza puna energije i željna pažnje. Najveći krivac za sve to je bila Daliborova majka Živka, koja je zbog prirode njegovog posla, jer je on po nekoliko dana bio na putu, najviše vremena provodila sa psima kod kuće. Mići je ona zauzimala prvo i glavno mjesto u srcu.

Prije malo više od dvije godine desio se nemili događaj u njihovoj porodici, koji je uzdrmao sve i okrenuo im život.

Dok je Dalibor bio na putu, njegova majka, koja je u tom trenutku bila sama kod kuće sa psima, nezgodno je pala i povrijedila se. Tri dana je prošlo dok su bližnji primijetili da nešto nije u redu i da se Živka ne javlja. Hitno je prevezena u bolnicu i bila je veoma loše.

Naredna tri mjeseca jedna žena dolazila je da obilazi Daliborovu majku i pse tim danima kada je on bio na putu, ali nažalost, gospođa Živka je bila svakim danom sve lošije i ubrzo je preminula.

Nedugo poslije ovog tužnog događaja, ženka vučjaka je uginula. Dalibor je uzeo novog psa da Mića ne bude sam, ali nije vrijedilo.

Mića je od veselog razigranog psa postao pas tužnog pogleda, povučen, rezervisan, pognute glave i pognutog repa, nezainteresovan za svijet oko sebe. Postao je neko ko je na svoj način patio i neko ko nije mogao da se oporavi.

Ali, jednu stvar je radio svakodnevno. On stalno pravi vjerno društvo Daliboru kada odlaze do njegove pokojne majke. Dalibor nam je rekao da je Mića tada posebno miran i suzdržan i da ima svoje “posebno” mjesto u dijelu groba gdje uvijek sjedne i ne pomjera se dok ne krenu kući.

Mnogi mještani upoznali su Miću i Dalibora i njihovu priču od koje uz knedlu u grlu, stegnuto srce, ili puštenu suzu niko ne može da ostane ravnodušan.

Prošlo je dve godine od smrti gospođe Živke. Mića i Dalibor i dan danas imaju svoje rituale prilikom odlaska na grob, a ljubav koju su njih troje imali, nemjerljiva je i neuništiva, samo je poprimila neki drugi, viši oblik. (Naj portal)