Jedna od onih koji na najbolji način čuva, njeguje i interpretira pjesme nastale u duhu tradicionalne pjesme sevdalinke, zasigurno, jeste i Zulfija Tahirović, članica Udruženja ljubitelja sdevdaha „Sevdalinka“.

S vremena na vrijeme, otkriva i snima pomalo zaboravljene pjesme te ih tako ponovo vraća u život. Neke od njih zabilježila je na svom albumu „Vihor sevdaha“ na kojem se našlo deset, što narodnih što autorskih, pjesama nastalih u duhu naše tradicionalne pjesme sevdalinke. „Ime tvoje dragi spominjati neću“, „U đul bašti“, „Kaharli sam večerala nisam“, „Haj san zaspala“, „Istiha me glava boli“, „Sanak me mori“ i „Vihor ružu niz polje tjeraše“, narodne su pjesme koje ona interpretira, a uz njih na ovom, vrlo zanimljivom, albumu našle su se i pjesme „Kada Moja mladost prođe“ Jovice Petkovća, „Oj Ivane, Ivane“ Joze Penave i „Negdje u daljini“ Radeta Jovanovića.

„Album sam snimila ne zbog zarade već za svoju dušu kako bih iza sebe ostavila onakav trag sevdalinke kako ja zamišljam da je treba donositi, kaže Zulfja Tahirovć.

Sevdalinka je pjesma koju volim i sa kojom drugujem godinama. Nju sam upoznla u ranom djetinjstvu i, jednostavno, zavoljela. Rasla sam uz ove melodije i sazrijvala. Na sreću ovaj biser naše tradicionalne pjesme prati me cijeli život. Slušala sam i učila sevdalinke od najboljih njenih tumača, a sve sa željom da se jednog dana i ja pridružim njenim vrijednim čuvaima.

Životni su me putevi tokom radnog vijeka odveli daleko od pozornice, ali sam svo to vrijeme slušala ove lijepe pjesme i pjevala ih iz srca i duše. U danima napornog rada, ratnih strahota, vremenu odmora, sevdalinka je bila moje ostrvo mira. Ako slušaoci pjesama koje sam snimila kažu da sam uspjela da im prenesem bar dio njene ljepote bit ću najsretnija žena na svijetu. (Naj portal/E.Mu)