Pratite nas

Sudbine

Vlašićke guske sve traženije: FERID MEHIĆ: KILOGRAM GUŠČIJE MASTI KOŠTA 300 KM, A JETRA JE JOŠ SKUPLJA

Published

on

Ferid iz sela Mudrike na Vlašiću prvi je uzgojio jato gusaka na planini iznad hiljadu metara nadmorske visine. Uzgaja i kokoške, ali mast od gusaka je sve traženija. Kako kaže, jedan kilogram guščije masti se prodaje i do 300 KM. Znate li da su guske bolji čuvari od tornjaka?

Guske, divlje patke, pijetlovi i kokoške, pa onda tornjaci čini ovo veselo društvo koje oduševljava čak i turiste, pa često dolaze da slikaju ili snimaju Feridovi carstvo pernatih bukadžija, gusana i guski, koje je smješteno u selu Mudrike na Vlašiću.

Mnoge će zbuniti vijest da su guske stigle na Vlašić, jer ove pernate životinje uglavnom se uzgajaju u visinskim predjelima. Ferid Mehić ima dokaze da guskama odgovara vlašićki ambijent, daju dosta masti, perja, mesa, a doprinose i čovjekovom rahatluku.

  • Guska kao domaća životinja nije zahtjevna za gajenje. Treba joj otvoren prostor i voda – kaže Ferid.

 Guske ga oduševile na slikama

U selo Mudrike je tokom 1992. godine život bio stao. U ratu ga je napustilo cjelokupno stanovništvo, ali se nakon Dejtonskog sporazuma ponovo oglasila pjesma kosača, berača, pastira, ali i lavež vlašićkog tornjaka. Na kućni prag su se vratili skoro svi prijeratni stanovnici. A stigle su i guske, koje su čak postale i turistička atrakcija na Vlašiću.

-Ljudi su zadovoljni jer žive u zdravom. I ja nastojim da uzgajam zdravu hranu, da moja djeca i unučad jedu zdravo i provjereno – kaže Ferid Mehić.

Kaže, da do unazad tri-četiri godine nikada nije vidio uživo gusku. Znao je za njih samo na slikama. Bavio se voćarstvom i peradarstvom. Na svojoj farmi uvijek je imao najmanje stotinjak pilića. Jedno vrijeme je uzgajao ćurke, a onda je odlučio da nabavi guske.

  • Bilo je to prije tri godine; nabavio sam tri guske, a onda sam slijedeće nabavio i još pet, pa opet pet. Uglavnom trenutno ih ima 20 – kaže Ferid.

Objašnjava da uopće njegove guske nemaju velike zahtjeve. Tokom dana se hrane travom na Feridovom imanju površine oko tri duluma, a na veče spavaju u „hotelu“. Još im daju kukuruz, pšenicu, brašno, stari hljeb… Važno je da uvijek ima svježe vode.

  • Meni ne treba kosilica, kompletno imanje „pokose“ guske“ – šeretski se hvali Ferid.

 Prijeki lijek za pluća

Sagradio im je i poseban objekat u kojem borave noću i za vrijeme zimskih mjeseci.

  • Kada se s nekim šalim, kažem da imam hotel za svoje ćurke. Štala je okrečena, čista kao apoteka. A i guske su same od sebe čiste – objašnjava Ferid.

Biznis sa guskama je u svijetu dobro razvijen. Sve je od ove životinje traženo: mast, jetra, perje… U Francuskoj na primjer kilogram guščije jetre košta 300 eura, a u Švicarskoj kilogram gušćijeg mesa košta 50 franaka.

  • Mi nismo Francuzi ili Švajcarci; ja kilogram guščijeg mesa prodajem po 12 KM, jetra je nešto skuplja. Naši ljudi ne znaju koliko je kvalitetno, ukusno i zdravo njihovo meso. To su delikatesi; ko nije probao guščiju supu i ne zna šta propušta u svome životu – kaže Mehić, te dodaje da postoje posebne recepture za pripremu specijaliteta od guščijeg mesa ili jetre.

Posebna priča je guščija mast, poznata kao prirodni i prijeki lijek za pluća i disajne organe. Izuzetno je tražena, ljudi ne pitaju za cijenu.

  • U BiH kilogram guščije masti se kreće između 200 i 300 maraka. Ja 100 grama prodajem po 20 KM. Velika je potražnja… – otkriva Ferid.

Na kraju ovaj susretljivi Vlašićanin poručuje:

„Kod nas je čista voda, čist zrak, nema fabrika, nema zagađenja nikakvog, a duša nam je velika baš kao Vlašić“!

Gusak bolji čuvar od tornjaka

Ono što je posebno iznenadilo, ali i oduševilo Ferida, jeste da se uvjerio kako su guske sjajni čuvari prostora u kojem borave. Kaže, da je imao jednog guska koji je bio veoma opasan, te da je kuću bolje čuvao od njegovog psa tornjaka.

  • Niko nije mogao prići kući. Bio je sjajan čuvar. Htio sam ga ostaviti, ali se nije moglo deverati sa njim – kaže Ferid.

Naučno je dokazano, da su guske prirodno zaštitnički nastrojene prema svojoj teritoriji, one će se lako uživjeti u ulogu psa čuvara, a da za to neće morati proći nikakvu obuku!

Doduše, nisu dovoljno velike da bi odbranile jata od velikih predatora poput vukova, ali su najučinkovitije u kombinaciji s dobrom ogradom. Svakako može braniti dvorište od tvorova ili lisica koje će često pokušati zgrabiti pile ili ukrasti jaja. No, ako i ne mogu odbraniti jato, guske će napraviti galamu i bukom alarmirati farmera da je potencijalna prijetnja u blizini.

Nevjerovatni su alarmi i kada su u pitanju leteći predatori. Orla ili sokola će uočiti puno prije nego što ih ljudi ugledaju na nebu. Buka koju može proizvesti guska natjerat će piliće da potraže zaklon.

Na neprijatelja kreću složno. Jato se udruži i složno brani teritoriju, piliće…

Bez „šćapa“ im ne prilazite

Feridova majka Zejna danas ima 96 godina i zdravlje je, kaže, dobro služi. Puno se, priča ona, radilo, orala je, kopala, a imali su i ovce i krave, te puno je prela i plela.

Kaže kako je sada svi paze i da ona samo uživa. Zahvalna je na svom sinu Feridu koji je, kako kaže, pazi.

-Kupovali smo prije samo so i šećer, sve drugo smo proizvodili sami. Konjima se išlo do Travnika da se to kupi. Imala sam petero djece, sad ih je četvero živo. Imam 18 unučadi, 38 praunučadi – kaže nana Zejna.

Guske su joj razonoda. Zna satima sa njima sjediti i „razgovarati“.

-Mene neće zaganjati. Poznaju me. Ali, bogami, one koje ne poznaju hoće potjerati. Bez „šćapa“ ne treba im prilaziti – kazuje nana Zejna. (Najportal)

 

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending