Penzionisaana, 68-godišnja Mira radila je u trgovini u malom hrvatskom mjestu. Kaže, da je život nikada nije mazio. Roditelje je rano izgubila, a ušteđevinu je potrošila na školovanje djece u gradu. Ona se zbog svega toga nije uspjela finansijski osamostaliti te je bila prisiljena ostati da živi s bivšim suprugom, piše Moje vrijeme.
Mira zbog loše finansijske situacije nije mogla iznajmiti stan, pa je bila primorana pristati na ponudu da ostane u dijelu kuće koju je nekad dijelila sa sada već bivšim suprugom.
“Cijeli život radila sam u trgovini, a suprug je radio u nabavi i skladištu jedne firme tu kod nas. Primanja su nam bila ispodprosječna, ali moglo se dok nije trebalo dvoje djece poslati u grad na školovanje. Plaćaj prijevoz, plaćaj dom, obuj ih, obuci, daj svakome džeparac i ode ušteđevina. Tada nam je stvarno bilo zagustilo, a počeli su i bračni problemi”, ispričala je te otkrila da se njen suprug “spetljao” sa šeficom u firmi u kojoj je radio.
“Bili smo u ranim pedesetima, on je radio i nabavu, pa je nekad šefica išla s njim. Kavica ovdje, kavica ondje i eto nevolje, spetljali su se. Ja u početku jedva da sam i primijetila, radila sam od jutra do mraka, nisam stigla ni misliti da bi on negdje na taj način švrljao”, istaknula je Mira kojoj je suprug na kraju priznao svoju nevjeru.
“Vjerujte mi, ja koja ovdje nemam nikoga svoga, dvoje djece bilo je u domu na fakultetu, primanja nikakva, ja bih mu oprostila da me za oprost molio. Ali, nije. Rekao mi je da mogu ostati u malom dijelu njegove kuće, dok se ne snađem, ali da će on živjeti na spratu s novom ženom”, ispričala je.
Mira je pristala na ponudu bivšeg supruga jer nije imala drugo rješenje.
“Imala sam 3400 kuna platu. Da sam otišla u podstanare, s tim što bi mi ostalo za život ne bih mogla živjeti nikako, niti se boriti za djecu i plaćati im dom i sve što treba. Niti je tada u onoj krizi bilo boljeg posla sa srednjom trgovačkom, nisam mogla birati”, kazala je.
Mira nije imala ništa svoje, a kuća je bila suprugova. Ona već 15 godina živi s njim i njegovom novom ženom.
“Nisam se imala za šta suditi, kuća je bila njegovo nasljedstvo od bake. Uzela sam nešto namještaja koji sam ja kupila, i ostala. Bilo je nezamislivo na početku, ali na sve se živ čovjek navikne. Tu sam dočekala i penziju, a sad nemam ni 400 eura penzije, kuda ću. Srećom imam i svoj ulaz, to mi je dalo moj mir da ih ne moram sresti ni gledati. Iako se pozdravimo kad baš moramo”, ispričala je.
Kaže, da je djeca nisu zaboravila. Jave joj se ponekada. Kada doplaze u posjetu, prvo se jave njoj pa onda ocu. (Naj portal)
