Pratite nas

Sudbine

Mira već 15 godina živi u istoj kući s bivšim suprugom i njegovom novom ženom: NEMAM IZBORA, PENZIJA MALA, A TA MU ŽENA MLAĐA OD MENE

Published

on

Penzionisaana, 68-godišnja Mira radila je u trgovini u malom hrvatskom mjestu. Kaže, da je život nikada nije mazio. Roditelje je rano izgubila, a ušteđevinu je potrošila na školovanje djece u gradu. Ona se zbog svega toga nije uspjela finansijski osamostaliti te je bila prisiljena ostati da živi s bivšim suprugom, piše Moje vrijeme.

Mira zbog loše finansijske situacije nije mogla iznajmiti stan, pa je bila primorana pristati na ponudu da ostane u dijelu kuće koju je nekad dijelila sa sada već bivšim suprugom.

“Cijeli život radila sam u trgovini, a suprug je radio u nabavi i skladištu jedne firme tu kod nas. Primanja su nam bila ispodprosječna, ali moglo se dok nije trebalo dvoje djece poslati u grad na školovanje. Plaćaj prijevoz, plaćaj dom, obuj ih, obuci, daj svakome džeparac i ode ušteđevina. Tada nam je stvarno bilo zagustilo, a počeli su i bračni problemi”, ispričala je te otkrila da se njen suprug “spetljao” sa šeficom u firmi u kojoj je radio.

“Bili smo u ranim pedesetima, on je radio i nabavu, pa je nekad šefica išla s njim. Kavica ovdje, kavica ondje i eto nevolje, spetljali su se. Ja u početku jedva da sam i primijetila, radila sam od jutra do mraka, nisam stigla ni misliti da bi on negdje na taj način švrljao”, istaknula je Mira kojoj je suprug na kraju priznao svoju nevjeru.

“Vjerujte mi, ja koja ovdje nemam nikoga svoga, dvoje djece bilo je u domu na fakultetu, primanja nikakva, ja bih mu oprostila da me za oprost molio. Ali, nije. Rekao mi je da mogu ostati u malom dijelu njegove kuće, dok se ne snađem, ali da će on živjeti na spratu s novom ženom”, ispričala je.

Mira je pristala na ponudu bivšeg supruga jer nije imala drugo rješenje.

“Imala sam 3400 kuna platu. Da sam otišla u podstanare, s tim što bi mi ostalo za život ne bih mogla živjeti nikako, niti se boriti za djecu i plaćati im dom i sve što treba. Niti je tada u onoj krizi bilo boljeg posla sa srednjom trgovačkom, nisam mogla birati”, kazala je.

Mira nije imala ništa svoje, a kuća je bila suprugova. Ona već 15 godina živi s njim i njegovom novom ženom.

“Nisam se imala za šta suditi, kuća je bila njegovo nasljedstvo od bake. Uzela sam nešto namještaja koji sam ja kupila, i ostala. Bilo je nezamislivo na početku, ali na sve se živ čovjek navikne. Tu sam dočekala i penziju, a sad nemam ni 400 eura penzije, kuda ću. Srećom imam i svoj ulaz, to mi je dalo moj mir da ih ne moram sresti ni gledati. Iako se pozdravimo kad baš moramo”, ispričala je.
Kaže, da je djeca nisu zaboravila. Jave joj se ponekada. Kada doplaze u posjetu, prvo se jave njoj pa onda ocu. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending