Pratite nas

Sudbine

Popularni TikToker Armin Šito iz Prijepolja veliki je zaljubljenik u prirodu: Volio bih se popeti na Mont Everest, a gradske životinje me više plaše od šumskih zvijeri

Published

on

 Priroda je stvorena od Boga kako bi nam davala sve ono što nam je potrebno da živimo, da opstanemo. Neophodna je za naš cijeli organizam, um, biće… Ona je “punjač” koji koristimo kada nam se “isprazne baterije”. Nezamjenjiva je i besplatna terapija za mnoge zdravstvene tegobe koje muče modernog čovjeka – kaže Armin

Daleko od gradske gužve, zadimljenih nargila barova i prljavog sivog asfalta, 27-godišnji Armin Šito iz Prijepolja živi punim plućima okružen onim što najviše voli  – zelenom i čistom prirodom. Po zanimanju je elektromonter, a skupe krpice, mobiteli, i bijesni automobili za kojima njegovi vršnjaci u velikom broju trče, Armina ne zanimaju.

Kako kaže, od punog novčanika je bitnije puno srce i duša, a njegova je itekako puna. Prepoznali su to i njegovi fanovi, odnosno kako ih Armin naziva, prijatelji na društvenim mrežama gdje ovaj popularni TikToker svakodnevno oduševljava preko pedeset hiljada svojih pratilaca.

Priroda je njegov život, i mjesto gdje pronalazi svoj mir i utočište. Ona ga liječi, smiruje, ohrabruje, i puni energijom koje, kako kaže Armin, u gradskim sredinama jednostavno nema.

 Kada i kako se rodila ljubav prema prirodi i načinu života kojeg vodite?

Ljubav prema prirodi u meni postoji još od dalekog djetinjstva. Prijepolje je okruženo prirodnim ljepotama, a ako se doda je moje naselje Klik izdvojeno iz grada i da se baš nalazi u srži prirode onda bude sve jasno.

Mada sam cijelo djetinjstvo proveo u prirodi, odrastao s njom. Znao sam da odem u šumu ranih jutarnjih sati, a da se vratim tek pred mrak. Kasnije kako su godine odmicale, i ja sam išao u korak s vremenom, Sve sam više i više sebe i svoj neki mir pronalazio u prirodi.

Zbog čega ste odlučili da napravite profil na TikToku i podijelite s ljudima svoje avanture?

TikTok sam, poslije dužeg razmišljanja odlučio da napravim da bih ljudima bez obzira odakle su, bez straha pokazao šta volim i kako živim. Želio sam da ih podsjetim na ono što smo zaboravili, kako priroda može pomoći nama… I na taj način pokušati da mlađe generacije okrenem ka tome.

Preko lajvova im rado pokazujem sva svoja omiljena mjesta, pričam kako trebaju sebe da cijene, a ne da samo rade nešto kako bi udovoljili drugima. A sve ružne komentare odmah blokiram, i samim tim stvaramo jednu lijepu pozitivnu energiju.

 Koje ste zdravstvene promjene osjetili otkad boravite u prirodi?

Promjene su bile itekako vidljive, prvenstveno u vidu boljeg apetita, kvalitetnijeg sna. Čovjek kada je okružen prirodnim ljepotama, kada upija njene mirise i sluša njene zvukove, on zaviri duboko u sebe i tada počinje da se razvija karakter, stav, jača samopouzdanje, javlja se volja i želja koja prije nije bila tu. Priroda ima tu moć da nas smiri i pomogne nam da drugačije gledamo na svoj život.

U prirodi stres nestaje, ona je besplatan lijek za mnoge tegobe koje se danas, često bezuspješno, tretiraju raznim tabletama.

 Kako boravak u prirodi, njena tišina i mirisi djeluju na duh čovjeka? Šta osjetite u tim trenucima kada ste okruženi njenim čarima?

Sam boravak u prirodi će učiniti da se osjećate lagano, rasterećeno… Izvući će iz vas sve ono što se nakupilo u velikoj gužvi gradske sredine, a besplatno će vam dati onu energiju koja nas povezuje s njom. Tu energiju u gradu ne možemo dobiti niti osjetiti.

 Koju biste destinaciju voljeli da posjetite?

Iskreno, velika mi je želja da posjetim Mont Everest. Volim velike zalogaje tako da mislim da je to za mene savršen izazov.

 Imate li strah od divljih životinja, da li ste imali neka negativna iskustva tokom boravka u prirodi?

Od divljih životinja nemam strah, to su plemenita bića koja će vam pružiti onu pravu ljubav. Za razliku od pojedinih životinja u gradu, kad tako moram već da se izrazim.

Veći rizik je prenoćiti na nekoj gradskoj klupi nego u šumi. Tu vrebaju mnogo opasnije životinje u ljudskom obliku koje bi trebalo da brinu sve.

Negativna iskustva nisam za sada imao, i mislim da ih neću ni doživjeti jer priroda može dati sve, ali negativno nikada.

  Koju hranu pripremate tokom svojih izleta, da li je sami pronalazite u šumama?

Ukoliko je spremam za sebe onda to bude strogo povrće, riža, kuhani grašak, može ponekad i pečeni kukuruz ili pečurke. Lisičarka mi je među omiljenima koja se bere tokom sezone i odličnog je ukusa kada se doda malo bijelog luka.

Ali eto, ponekad volim na TikToku obradovati svoje drugare nekim njihovim jelom, pa mi često pišu šta bi voljeli vidjeti od mesa i drugih proizvoda, tako da im nekada udovoljim.

Ipak, uvijek im pričam kako meso za nas nije dobro. Smatram da je čovjek biljojed i uvijek će to biti, pa i svoje prijatelje na TikToku nastojim da uvjerim u to i vjerujem da ću uspjeti.

 Smatrate li da su nas društvene mreže i moderna tehnologija previše udaljile od prirode?

Ljudi su sebe previše dali na društvene mreže. Upravo je to razlog što sam na TikToku, jer tu najviše vremena provodi posebno mlađa populacija. Zato sam odlučio da ih barem kroz svoje klipove vratim ka prirodi ili barem pružim taj neki drugačiji pogled kroz ovu društvenu mrežu, jer bih sebe smatrao lošim čovjekom ako drugima ne bih prenio sve ono što se zaboravlja.

Gradovi su zarobili mnoge ljude. U svakoj priči može se samo čuti “auto, vila, novac, dobar posao…”. Bitno je da se ima mnogo veća kuća od komšijine, jer postalo je najvažnije udariti drugima konkurenciju. Prirode nažalost u toj priči nema.

Mislim da bi takvim pojedincima priroda bila dobra samo ako bi na grani umjesto šljive rastao novac. Postali su jedno sa trotoarom, a kad im se pomene jabuka ili baš ta šljiva, to im obično bude samo drvo, a priroda obična pustoš i šuma. Ona šuma u kojoj su ljudi unazad stotinama godina mnogo zdraviji i sretniji bili.

  Smatrate li da je priroda savršen i besplatan lijek za stres i često nezdrav način života kojeg vodi veliki broj ljudi.

Priroda je više od besplatnog lijeka. To je Božije djelo. Ne može da se poredi izgrađena zgrada koju je napravio čovjek i ono što je stvorio i dao Bog. Sam taj bijeg iz prirode je dovoljan dokaz koliko se veliki broj ljudi udaljava od Boga i odbijaju pomoć koju nam je svima dao da koristimo.

Volio bih da se ljudi ohrabre i vrate prirodi. Dovoljno je samo da više vjeruju u sebe, da naprave taj novi korak. Grad neće pobjeći nigdje, zar ne? Kako što smo mi neraskidivi dio prirode. A ipak smo mi ti koji bježimo.

Mislim da nemaju šta izgubiti. Osim ako se ne plaše reakcije drugih ljudi oko njih.

Kako se borite protiv hejtera na društvenim mrežama?

Hejteri su prvenstveno ljudi koji se nisu pronašli ni u čemu, i pažnju dobijaju hraneći se tuđim životima. Mnogo je bitno da se tim ljudima odgovara sa kulturnim stavom i jakim rječnikom. Njih će uvijek biti, pa vjerovatno i nakon što pročitaju ovaj tekst o meni.

Stoga im poručujem unaprijed da svoje vrijeme mogu da troše na mnogo korisniji način, jer sve loše što napišu ne samo meni već bilo kome, samo pokazuje koliko brukaju svoj obraz i svoje postojanje.

 Šta vam članovi porodice kažu na vaše klipove, ko vam je najveća podrška?

Porodično svi volimo prirodu. Moji roditelji znaju u kakvu su me osobu odgojili, tako da isto znaju da nikada ne bih uradio nešto što bi ih osramotilo. Majka mi je najveća podrška, nju moram posebno izdvojiti.

Mada, i ostali članovi porodice su također uvijek pored nje, ali ipak, majka je majka.

Planovi za budućnost?

Jedna dobra vikendica sa pogledom na prirodu, ranac pun opreme i avantura obilaženja određenih destinacija.

Za kraj, poruka za Vaše TikTok prijatelje?

Do vrha idemo svi zajedno, a ako se desi da nas pozove i dno, rado ćemo prihvatiti poziv bez razdvajanja. Veliki pozdrav za sve. (Najportal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending