Koncept arkologije – termin koji kombinuje arhitekturu i ekologiju – predložio je arhitekta Paolo Soleri 1969. godine, dok je nastojao da kombinuje gradnju s ekološkom filozofijom. Godinu dana kasnije, Soleri je započeo rad na Arcosantiju, eksperimentalnom gradu u Americi, koji je demonstrirao njegove koncepte.

Svijet je prije pet godina u čudu slušao planove saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana o futurističkom gradu usred pustinje u kojem će se ljudi umjesto automobilima kretati superbrzim levitirajućim vozom, a energiju u potpunosti dobivati od obnovljivih izvora sunca i vjetra.

Mohammed bin Salman ubrzo je na Zapadu proglašen velikim vizionarom, a posebno se svidio biznismenima koji gotovo religiozno svake godine pohode Davos. Pet godina od početka razvoja, izvlačenje Neoma iz domene znanstvene fantastike u stvaran svijet pokazalo se velikim izazovom, čak i za gotovo apsolutnog vladara Saudijske Arabije. Problema koji uskrsavaju pred ovim futurističkim gradom je previše, no, princ Salman ne haje previše za njih. Grad u pogon planira staviti već 2030. godine.

No, šta je ustvari futuristički grad?

Gradovi iz naučno-fantastičnih filmova su često predstavljeni kao sveobuhvatne i samostalne strukture, ali koliko je izvodljivo izgraditi čitav jedan grad u zgradi?

Zatvoreni gradovi su u naučnoj fantastici postali narativna skraćenica za futuristička naselja. Oni su samostalna staništa, koja posjeduju svu osnovnu infrastrukturu, uključujući proizvodnju energije, proizvodnju hrane, upravljanje otpadom i vodu.

Koncept arkologije – termin koji kombinuje arhitekturu i ekologiju – predložio je arhitekta Paolo Soleri 1969. godine, dok je nastojao da kombinuje gradnju s ekološkom filozofijom. Godinu dana kasnije, Soleri je započeo rad na Arcosantiju, eksperimentalnom gradu u Americi, koji je demonstrirao njegove koncepte.

Solerijevi koncepti inspirisali su naučnu fantastiku s vizijom futurističkih gradova: monolitnih staništa u kojima stanovništvo živi i radi bez napuštanja zgrade. Filmski primjeri uključuju masivne visoke zgrade u Dreddu (bazirane na liku iz stripa Judge Dredd) i Skyscraperu, iako je malo detalja dato o tome kako one funkcionišu.

Naučna fantastika je, zauzvrat, možda inspirisala neke varijante iz stvarnog sveta. The Line koji je predložila Saudijska Arabija predstavljen je kao ogroman pametan grad koji bi mogao smjestiti devet miliona ljudi unutar jedne zgrade širine 200 metara, koja se proteže na 170 km i 500 metara u visinu.

The Line bi se napajao solarnom energijom i turbinama na vjetar, ali ne bi bio u potpunosti samodovoljna, jer bi hrana i druge zalihe i dalje bile potrebne za stanovnike te bi se morale obezbjeđivati ​​iz vanjskih izvora.

Neke strukture slične arkologiji već postoje. Na primjer, antarktičke istraživačke baze su relativno samodovoljne zajednice, uglavnom zbog svoje udaljenosti. Zaštita okoliša također znači da moraju biti samostalne. Stanica McMurdo pruža smještaj za otprilike 3.000 istraživača i pomoćnog osoblja. Međutim, stanica i dalje zahtijeva značajne zalihe hrane i goriva svake godine.

Druge strukture koje su dizajnirane da budu što je moguće samostalnije i samodovoljne uključuju nosače aviona, nuklearne podmornice i naftne platforme.

Možemo li zapravo izgraditi arkologiju?

Veličina takve strukture zahtijevala bi masivne temelje kako bi izdržala svoju težinu.

“Možete izgraditi skoro sve u razumnom roku”, kazala je Monika Anszperger, građevinski inženjer iz BSP Consultinga za BBC, “Opterećenja bi bila ogromna, ali ništa nije neostvarivo. Samo će koštati više da se izgrade temelji za to.”

Najveći izazov uzrokovan visinom zgrade je efekat vjetra. Opterećenje vjetrom je malo zabrinjavajuće za tipičnu kuću, ali kolosalne kule, kao što je Burj Khalifa u Dubaiju, moraju uzeti u obzir protok vjetra i vrtloge koji nastaju. Vrtlog je efekat uzrokovan vjetrom koji udara o površinu zgrade, stvarajući područje niskog pritiska na suprotnoj strani, a zatim se vrti okolo kako bi ga ispunio. Upravo ovo vrtložno djelovanje uzrokuje da se visoke zgrade njišu tokom jakog vjetra.

“Jedan od načina da se ublaže vrtlozi je da se promijeni oblik zgrade kako se diže”, kaže Adrian Smith, arhitekta mnogih velikih zgrada, uključujući Burj Khalifu.

Drugi ključni izazov je proizvodnja energije. Tehnologije obnovljive energije, kao što su solarni paneli i vjetroturbine, mogu se lako montirati na vanjski dio arkologije, ali malo je vjerovatno da će same po sebi pružiti kompletno rješenje za napajanje. Kako bi bili efikasni samo u određenim trenucima, rezervni sistemi za proizvodnju i skladištenje energije će biti potrebni kada dođe do nedostatka. Nuklearni reaktori su moguće alternativno rješenje za proizvodnju energije.

Treba uzeti u obzir i proizvodnju hrane. Konvencionalna poljoprivreda bila bi nepraktična unutar zgrade. Mogle bi se koristiti vertikalne hidroponske farme, koje bi također omogućile prirodni oblik recikliranja zraka. Međutim, potrebno osvjetljenje bi povećalo potražnju za energijom, a prostorna ograničenja bi mogla otežati proizvodnju dovoljno hrane.

Teško je zamisliti kako bi arkologije mogle biti ekonomski održive.

Kako efekti klimatskih promjena postaju sve očigledniji, materijali od kojih su gradovi izgrađeni bi se mogli promijeniti. Emisije ugljika iz industrije cementa nadmašuju one iz sektora zrakoplovstva. Jedan od alternativnih građevinskih materijala može biti masivno drvo: konstruirani proizvod napravljen od slojevitih drvenih ploča koje su povezane zajedno.

Iako je izgradnja arkologije teoretski moguća, barem iz strukturalne perspektive, zahtijevala bi inventivni inženjering kako bi se osigurala održivost potrebne proizvodnje energije, proizvodnje hrane i povrata otpada.

Kritičari kažu da je teško zamisliti kako bi arkologije mogle biti ekonomski održive u bliskoj budućnosti. Postoji i argument da trajno živjeti u zatvorenom prostoru ne bi bilo ugodno, iako je utješno znati da je to moguće, ako apokaliptični događaj učini vanjski svijet neupotrebljivim.

“Nikada ne bih rekla da se nešto ne može izgraditi”, zaključuje Anszperger, “Može se izgraditi, ali za to mora postojati vizija i potreba.”

„Urbana budućnost sa svrhom: 12 trendova koji oblikuju budućnost gradova do 2030. godine“.

Uz smjernice o tome kako se uskladiti s klimatskim promjenama i pametno koristiti energiju te primjenjivati ekonomiju dijeljenja i recikliranje, a građane što više uključiti u odlučivanje, među preporukama kako bi trebali izgledati gradovi u post-covid budućnosti konzultantska kuća Deloitte navela je neka malo zastrašujuća rješenja, primjerice, nadzor i policijska predviđanja putem umjetne inteligencije.

Pojašnjavaju da im je svrha osigurati javnu sigurnost građana, a istodobno zaštititi privatnost i osnovna ljudska prava, no kako detaljnijih pojašnjenja nema, nije baš jasno kako uravnotežiti te dvije premise. Svojevrstan vodič za urbaniste trebao bi, kažu, poslužiti kao smjernica u kreiranju održivosti, otpornosti i prosperiteta u post-covid okruženju.

Izvještaj je objavljen pod nazivom „Urbana budućnost sa svrhom: 12 trendova koji oblikuju budućnost gradova do 2030. godine“. – Ovi trendovi ne samo da mogu pomoći vladama u razvoju strategije urbane transformacije, već ih mogu i uputiti kako da na najbolji način izbalansiraju kratkoročne pritiske s dugoročnim potrebama – izjavio je Dejan Obradović, menadžer u Deloitteovu odjelu poslovnog savjetovanja. U nastavku donosimo 12 preporuka koje je pobrojala konzultantska kuća:

Zeleno planiranje javnih površina. Gradove tradicionalno karakterizira velika gustoća naseljenosti i sve više se suočavaju s pritiskom rastućeg stanovništva, ograničenim resursima i sve većim utjecajem klimatskih promjena. Zbog toga sada gradovi preispituju svoju strukturu i funkcije kako bi održiv urbani život uopće bio moguć u budućnosti.

Sve na 15 minuta. Urbanisti imaju za cilj osmisliti i kvartove tako da se glavni sadržaji nalaze na 15 minuta hoda ili vožnje biciklom, s nizom stambenih objekata, više zelenih površina i označenih pješačkih i biciklističkih staza. Cilj je smanjenje emisije ugljičnog dioksida popraćeno smanjenjem upotrebe automobila, kao i jačanje decentralizacije gdje bi svaka četvrt imala sve što je neophodno za nesmetan život i rad.

Inkluzivne usluge i planiranje. Vlade diljem svijeta proaktivno provode rješenja usmjerena na inkluziju, s ciljem da svi imaju ista prava i mogućnosti – od pristupa stanovanju i infrastrukturi do jednakih prilika za zapošljavanjem.

Pametne zdravstvene zajednice. Gradovi razvijaju ekosustave zdravstvene zaštite koji se ne fokusiraju samo na dijagnosticiranje i liječenje bolesti, već i na prevenciju i rane intervencije koristeći digitalne tehnologije.

Inteligentna i održiva mobilnost. Gradovi budućnosti su zamišljeni s mnogo više pješačkih i biciklističkih staza, ali i brojnim promjenama kad je u pitanju kretanje ljudi koje će se u narednom desetljeću ubrzati elektrifikacijom, autonomnom vožnjom, pametnom i povezanom infrastrukturom, intermodalnom mobilnosti.

Ekosistem digitalnih inovacija. Nastojeći privući talente, omogućiti kreativnost i potaknuti disruptivno razmišljanje, gradovi promoviraju nove izvore zapošljavanja i gospodarski rast koji se odnosi na tehnološke inovacije.

Cirkularna ekonomija i lokalna proizvodnja. Gradovi usvajaju cirkularne modele temeljene na zdravoj cirkulaciji resursa i principima dijeljenja, ponovne upotrebe i obnove.

Masovno sudjelovanje. Gradovi se razvijaju tako da budu više usredotočeni na ljude i dizajnirani u skladu s potrebama svojih građana. To su mjesta na kojima građani, društveni inovatori, organizacije civilnog društva, tvrtke i akademska zajednica zajedno rade na procesu izgradnje svojih gradova.

Svijest o cyber sigurnosti i privatnosti. Razvijanje inicijativa pametnih gradova bez razmatranja cyber sigurnosti i privatnosti može rezultirati izuzetno ranjivim okruženjem koje predstavlja sigurnosni rizik za ključnu infrastrukturu i podatke, a u nekim slučajevima čak može stvoriti sigurnosne rizike za građane. Iz tog razloga gradovi stvaraju robusne strategije i politiku kibernetičke sigurnosti.

Pametne i održive zgrade i infrastruktura. Koristeći digitalne tehnologije, gradovi mogu koristiti podatke za optimizaciju potrošnje energije i korištenje resursa u zgradama i komunalnim uslugama, uključujući otpad, vodu i energiju.

Funkcioniranje grada uz pomoć umjetne inteligencije (AI). Koristeći umjetnu inteligenciju, tehnološka infrastruktura može podržati gradove u automatizaciji operacija, stvaranju efikasnosti, rješavanju problema i pružanju boljih usluga.

Nadzor i policijska predviđanja putem AI. Gradovi koriste umjetnu inteligenciju (AI) kako bi osigurali javnu sigurnost svojih građana, a istodobno zaštitili privatnost i osnovna ljudska prava.

(Najportal)