U jeku najveće slave, pjevačica Vesna Zmijanac prolazila je kroz najteže trenutke u životu. U svojoj autobiografiji “Kad zamirišu jorgovani” svojevremeno je opisala bol koji je doživkela zbog gubitka dva sina, oba puta u sedmom mjesecu trudnoće.

“Bilo mi je, naime, suđeno da u vrijeme moje najveće slave spoznam i najveće duhovne muke, da veliku radost zbog velikog uspjeha potisnem i isto tolikom (još i većom, zapravo!) žalošću, da kroz lako podnošljivu, malu i kratkotrajnu fizičku patnju tijela spoznam i onaj ogromni, jedva izdrživi i vječno prisutan bol, bol koji gubitak djeteta ostavlja u roditelju” opisala je Vesna.

“Naše prvo dijete, sina, Vlada Jovanović i ja izgubili smo 1986. godine, kada sam bila u sedmom mjesecu trudnoće. Spontani pobačaj se dogodio u pauzi koncerta u Mladenovcu. I ne zamjerite mi što tu scenu (porođaja koji je iznenada i prijevremeno otpočeo i faktički se događao u garderobi iza bine hale u Mladenovcu, a trajao je i u toku puta do Beograda, pa i nekoliko minuta u bolnici) ne mogu da opišem čak ni danas, kada je prilično vremena proteklo.

Jer, to je jedan od onih bolova koji još uvijek boli, praznina koja još uvijek zjapi istom tamom, i kad god se toga sjetim (a sjećam se vrlo često), uvijek mi se utroba zgrči, uvijek mi se zguti u grlu i uvijek sebe kaznim pitanjem (na koje još od onda slutim odgovor) – da li sam i koliko sam ja (načinom svog života, prije svaga) kriva za to što se dogodilo?

U prvih nekoliko nedjelja nakon toga, dok je bol zbog gubitka bio još svjež, željela sam da i ja nestanem, da me nema. Krivila sam sebe, ne tražeći nijednu olakšavajuću okolnost, i pri tom sam samoj sebi smišljala takve patnje i muke kao kaznu, da sam, možda, u jednom trenutku i prešla onu granicu koja razdvaja svjesno sagledavanje činjenica od umišljenih, pomalo i bolesnih, u svakom slučaju pogrešnih (i grešnih!) zaključaka”, prisjetila se pjevačica, koja je nakon tragičnog događaja smogla snage da nastavi dalje, ne sluteći da je ponovo čeka isti scenario.

“No, život je tekao dalje. Posao je tražio svoje. Ponovo su zakazivana gostovanja otkazana zbog moje nesrećom prekinute trudnoće, a ja sam se svemu tome predala sa još većim žarom, u još bržem (gotovo bjesomučnom) tempu – želeći, valjda, da bježanjem u rad, u naprezanja i umor, zaboravim i tu neizliječivu ranu na duši (ona tjelesna, naravno, nije ni vrijedna pomena).

Nisam ni slutila da me, na nesreću, isto to – i još teže i gore jer je ponovljeno i u vrlo kratkom vremenskom razmaku – čeka već nepunu godinu kasnije. Vladino i moje drugo nesuđeno dijete, takođe sin, i takođe u sedmom mjesecu trudnoće, izgubila sam pod približno istim okolnostima 1987. godine”, napisala je Vesna.

“Pitala sam se i onda, i još uvijek se ponekad zapitam – čime sam zaslužila da mi se dogodi to što mi se dogodilo? Zbrajala sam (i još uvijek ih zbrajam) sve moje greške i grijehove, sva moja voljna i nevoljna nepočinstva, sve moje bijesove i posebno izražene mane, sve one ružne pomisli koje sam o nekome ili nečemu imala, sve ono ne baš pohvalno što sam i sebi i drugima učinila, sve ono lijepo i dobro što nisam ni sebi ni drugima učinila (a mogla sam ili sam morala), sve one trenutke u kojima sam nekoga (pa makar i nehotice) ovim ili onim, što sam rekla ili uradila, povrijedila – i tražila u svemu tome korijene i razloge takve i tolike kazne koja mi je dosuđena”, iskrena je bila Zmijančeva u svojoj autobiografiji.

Poslije velike tuge za Vesnu je uslijedila najveća sreća – u oktobru 1989. godine na svijet je donijela kćerku Nikoliju. Cijelu trodnoću je preležala na jednoj zagrevačkoj klinici.

Nasljednica je krenula stopama svoje majke, a podarila joj je i dvije predivne unuke, Reu i Hanu. (Naj portal)