Sudbine
SA 65 GODINA OTKRILI DA SU IH ZAMIJENILI U BOLNICI: Bolje da ovo nikada nisam saznao, jer ja nemam veze sa Ukrajinom!
Dvojica Kanađana sa 67 godina otkrila su ko su im zapravo roditelji i odakle potječu. Priča se počela raspletati prije dvije godine kad je kći Richarda Beauvaisa počela istraživati njegovo porijeklo, piše New York Times.
Željela je istraživati svoje indijanske korijene i nagovorila je oca da kod kuće napravi DNK test. Richard Beauvais doživio je 65 godina predstavljajući se kao pola Francuz, a pola Indijanac, odnosno Métis kako ih nazivaju u Kanadi. Odrastao je s bakom i djedom u drvenoj kući među drugim Métisima. Kad je kućni DNK test pokazao mješavinu ukrajinskog, židovskog aškenaskog i poljskog porijekla, odmahnuo je rukom i vratio se svom životu ribara i vlasnika ribarica u kanadskoj Britanskoj Kolumbiji.
Otprilike u isto vrijeme u kanadskoj Manitobi jedan od mlađih rođaka Eddyja Ambrosea također je tražio DNK test. Ambrose je odrastao slušajući ukrajinske narodne pjesme i odlazeći na misu na ukrajinskom jeziku, ali mu je test pokazao da nema veze s ukrajinskim porijeklom.
Ambrose je Métis, pokazao je test. Nakon niza neprospavanih noći, guglanja, telefonskih poziva i razmjene mailova Beauvais i Ambrose su prije dvije godine zaključili da su ih zamijenili pri rođenju. Do greške je došlo prije 67 godina u maloj bolnici u Arborgu u Manitobi. Zamijenili su ih u porodilištu.
Jedan je rođen u imućnoj porodici useljenika iz Ukrajine, a drugi u siromašnoj porodici indijanskih korijena
Dvije bebe rođene u razmaku od nekoliko sati predane su pogrešnim roditeljima. Beauvais i Ambrose vodili su živote koji im ne pripadaju: u slučaju Beauvaisa to je značilo teško djetinjstvo koje je brutalna politika Kanade prema starosjedilačkom narodu učinila još traumatičnijim, a za Ambrosea sretno, bezbrižno odrastanje u ukrajinskoj katoličkoj kulturi relativno imućnih doseljenika u Kanadu.
“To je kao da vam neko uđe u kuću i ukrade nešto. Imam osjećaj da mi je ukraden identitet. Cijela moja prošlost je nestala”, kaže Ambrose. Tek se treba izboriti za budućnost. Kako?
Prvi put kad su se čuli, Beauvais se našalio: njegovi su roditelji pogledali dvije bebe, rekao je, uzeli slatku i ostavili ružnu. Poslije su obojica priznala jedan drugome: voljeli bi da nikad nisu saznali istinu.
Camille Beauvais bio je francuski Kanađanin, a njegova žena Laurette Métis, dvojnog porijekla: francusko-kanadskog i Cree. Cree je jedno od najvećih starosjedilačkih plemena Sjeverne Amerike.
Živjeli su u gradu Fisher Branch, u maloj, loše sagrađenoj kući bez vodovoda. Otac je bio radnik na željeznici. Gladys Humeniuk (96) ispričala je da se mama Laurette uvijek držala povučeno jer nije znala engleski.
Drugu porodicu činila su djeca ukrajinskih imigranata James i Kathleen Ambrose. Bili su uspješni poljoprivrednici, vodili su trgovinu mješovitom robom i poštu u gradu Rembrandtu. Nakon tri kćerke dobili su sina kojeg su obožavali.
“Richard je trebao odrasti u porodici punoj ljubavi”, kaže danas Eddy Ambrose, penzionisani tapetar.
“To je trebao biti on. Njemu je trebala pripasti ta ljubav.”
Nasuprot Ambroseu, Richard Beauvais se iz djetinjstva sjeća gotovo samo trauma.
“Rekao mi je da to vjerobatno ne bih preživio, bilo je tako brutalno. I pomislio sam, pa možda mi je drago što nisam to morao proći. Ali, tužno je to što on govori”, kaže Ambrose.
Richardov otac razbolio se i umro kad je dječak imao tri godine. Mama Laurette odvela je njega i dvije sestre svojim roditeljima u St. Laurent, u naselje gdje su živjeli Métisi. Živjeli su u drvenoj kućici koju je od autoceste dijelila močvara koja je bila prohodna samo u jesen i zimi.
Porodica je govorila jezikom Cree i francuski. Baka je kuhala vino od maslačka i grijala kamenje u peći na drva kojim bi grijala dječje krevete. Nakon što su mu baka i djed umrli, na Richarda je pala briga o braći i sestrama.
Sjeća se krvi nakon što je slučajno ubo sestru iglom za pelene. Sjeća se da je išao kroz smetište u potrazi za hranom, kako je čekao mamu u baru. Kada je imao osam ili devet godina, doživio je najgori dan u svom životu: socijalni radnici upali su u baraku i preuzeli skrbništvo nad djecom koja su ostala sama.
Richard Beauvais sjeća se kako je dječjim šakama udarao socijalnog radnika koji je ošamario njegovu sestru jer je plakala. Na kraju su ih odveli u sobu s ružičastim zidovima gdje su ih, priča za NYT, udomitelji pokupili “kao štence”.
Za pripadnike starosjedilačkih naroda u to vrijeme u Kanadi nije bilo puno suosjećanja. Poslije će saznati da su ih oduzeli majci u sklopu tadašnje asimilacijske politike: kanadske vlasti su masovno izdvajale djecu starosjedilačkih naroda iz njihovih porodica i davali ih na usvajanje bijelcima – ponekad i nasilno.
Srećom, Beauvais je završio kod brižnih udomitelja, s kojima je u kontaktu do danas. Kod njih je naučio engleski, ali je izgubio francuski i jezik plemena Cree. Majka je poslije pokušavala vratiti brigu nad djecom, ali nije joj uspjelo.
Sa 16 godina Beauvais se iz Manitobe preselio u Britansku Kolumbiju i radio kao ribar. Na kraju je postao vlasnik firme s ribarskim brodovima. Godinama je svjedočio kako se kanadska politika radikalno mijenja. Gotovo je s mjerama prisilne asimilacije: vlasti su se ispričale i isplaćuju odštete, sada se slave kulture domorodačkih naroda.
“Bilo je teško biti domorodac u moje vrijeme, nije bilo cool kao danas”, kaže Beauvais.
I danas se osjeća kao i tokom svoga prvog razgovora s Ambroseom.
“Imam 67 godina i odjednom sam Ukrajinac”, šokiran je.
Beauvais i dalje kaže “mi” kada govori o starosjedilačkim Kanađanima. U svojoj glavi će zauvijek ostati jedan od njih, ističe.
S druge strane, Ambrose je od prvog telefonskog poziva krenuo u intenzivnu potragu za vlastitim korijenima. Zbližio se sa svojom biološkom sestrom koja je slučajno živjela u blizini i počeo izrađivati perle, što je tradicionalni zanat Métisa. Inicirao je tužbu protiv pokrajine Manitoba, tražeći izvinjenje i odštetu. Ambrose želi biti službeno priznat kao Métis, između ostalog i zato da bi se njegovi unuci mogli dobijati stipendije namijenjene Métisima. Beauvais nikad nije tražio da ga se službeno prizna kao Métisa.
Za razliku od Ambrosea, Beauvais kaže da ne bi promijenio način života.
“Da se danas mogu vratiti u tu bolničku sobu i zamijeniti se, ne bih to učinio jer sam dobio dvije prekrasne kćerke, prekrasnu ženu i tri prekrasne unuke”, kaže Ambrose.
Naravno, ionako bi se oženio i imao djecu.
“Ali, to ne bi bila ta djeca ili ta žena.” (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON