U bosanskoj sevdah bisernici danas se otkinuo još jedan dragulj. Umrla je Zekija Čuturić, višedecenijski solista bivšeg Radio Sarajeva, a nas BHRT-a.

Napustila nas je u 85. godini života. Nije imala djece, ni bračnog saputnka. U samoći, u društvu komšija u naselju Stup provodila je penzionerske dane. Zadnjih godina se potpuno povukla u izolaciju, prekinula kontakte sa kolegama, medijima, publikom…

Jedini prijatelji su joj bili napuštene mace i kuce na Stupu. Sve ih je hranila…

Umrla je sa velikom ranom na srcu, koju su joj zadali oni koji su formirali Kuću sevdaha u Sarajevu. Za nju tamo, nažalost, nije bilo mjesta. A zaslužila je, jer Kija koja je i veliki istraživač i poznavalac bosanske sevdah pjesme, nije naučila prosjačiti, niti nekoga povlačiti za rukav.

Decenijama je Zekija svoju Bosnu, rodnu Bosansku Dubicu i Sarajevo u kojem je provela gotovo cijeli život, pronosila širom svijeta, nastupajući i sarađujući s najvećim muzičarima, autorima i izvođačima naše tradicionalne pjesme sevdalinke.

U karijerio dugoj šest decenija ne zna se broj pjesama koje je snimila za arhiv Radio Sarajeva. Naročito je voljela snimati pjesme koje su na rubu zaborava. Zapravo, ona voli i sevdalinku i sandžačku pjesmu.

Poticala je iz stare, bogate porodice sa tradicionalnim trgovačkim poslovanjem. Nakon smrti oca, sa bratom i sestrom je preselila u Sarajevo. Tu ozbiljnije prilazi muzici uz koju je rasla i koju je voljela. Sve počinje u KUD-u “Slobodan Princip Seljo” gdje je pjevala a nakon audicije postaje solistica Radio Sarajeva. Zekija je važila za najljepšu predstavnicu jugoslovenske estrade.

To je bio period u kom nije bilo dozvoljeno pjevačima nastupati po kafanama i restoranima, što je bio u to doba trend. Kasnije, i kada je to bilo dopušteno ona nije htjela raditi na takvim mjestima. Zapravo, nije željela povrijediti nekadašnje odredbe i kodekse pa tako im i ostaje vjerna. To se nije kosilo i sa njenim principima. Mogla je mnogo raznovrsnije prići muzici što je odbijala.

Žena beskrajne muzikalnosti, mekanog i prelijepo obojenog vokala donosila je pjesme zdušno što je, kako u narodu kažu, milovalo svaki poriv u slušatelju. Zadrhtalo bi srce uz te lijepe i sadržajne tekstove. Zekija je sve decenije karijere posvetila i živjela sevdah. Narodu Bosne i Hercegovine skupljala ono što im pripada, pjesme, stihove, motive i detalje narodnosti kojem ona pripada.

Stoga poslije svih tih odanih samozadataka snimala bi one numere uz koje su slušali i uživali “Umihana hadži Jusufova”, „Zvijezdo Dano, što no raniš rano“, “Po Taslidži pala magla”, “Iz tiha me glava boli”, “Majka Fatu rano budi”, “Akšam mrače”, “Ah, moj dilbere”, “Sinje more”, “Adem kada mlada nevjesta”, “Šećer Mujo i besjede tvoje”, “Kad se jangin iz sokaka pomoli”, “Srušila se kula i kapija”, “Da sam sjajna mjesečina”…

Višedecenijski rad za Radio Sarajevo u kome je obogatila riznicu arhiva, u kome su odložene i čuvane njene pjesme ispjevane glasom prepunim ljubavi i sentimentalnosti, donijelo joj je epitet “dijete Radio Sarajeva”..

Zekija nikada nije zaboravila svoju Dubicu, svoje sugrađane pa je često dolazila sa poznatim pjevačima u namjeri da ih pjesmom razvesele. A jednu od zaboravljenih dubičkih pjesama Zekija je otpjevala za arhiv “Oj Dubice, bijela golubice”.
Imala je brojne radijske i TV nastupe, ali se posebno ponosila na emisiju „Spomenar“, koju je realizovala ekipa RTV Vogošća. (Naj portal)