Pratite nas

Sudbine

Nevjerovatna sudbina Šemse Ibrahimovića; AKO HOĆEŠ NEKOG KLETI, KUNI GA DA NEMA MIR U KUĆI

Published

on

“Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način”, čuvene su riječi Lava Tolstoja, koje su se mnogo puta pokazale kao surova istina u realnom životu.

Upravo od gorke sudbine Šemse Ibrahimovića (88) iz Bosne zastaje knedla u grlu, a u glavi se stvaraju pitanja da li je ovako nešto moguće da se dešava u današnjem “modernom” svijetu…

„Ako ćeš ikoga ikad kleti, kuni ga da nema mira u svojoj kući i ja sam to doživio – započinje svoju priču kroz jecaje i suze djed Šemso koji je početkom jula napunio 88. godina.

Odrastao je u siromaštvu, a poslije rata je umirao od gladi. Otkako je došao na svijet, borio se za opstanak, sanjajući o tome da može najmilijima i sebi da zadovolji osnovne životne potrebe.

„Svijet je vidio svašta, ali ovakvu bijedu rijetko. Bos sam zimi išao, jeo sam ostatke kukuruza”.

Nakon napornog rada i truda, kada je taman sebi stvorio uslove za pristojan život, oženio se i ponadao da su pred njim konačno lijepi dani. Međutim, ispostavilo se da mu je supruga imala, prema njegovim riječima, urođenu šizofreniju, ali on to nije odmah primjećivao.

„Rodila mi je četvoro djece, dvoje imaju njenu klicu, a dvoje nemaju. Sa kćerkom sam strašno propatio. A ne mogu da je smjestim u neku ustanovu, jer opština ne dozvoljava. Bila je nedavno dva mjeseca na liječenju u Zenici, doktorica je rekla da nije za kuću i da težeg pacijenta nije imala. Vezali su je i odveli. Htjela me je ubiti. Znate li koliko je sve to teško gledati, srce mi se cijepa – priča, a suze ne može da zaustavi.

Molio je doktore da je ostave u bolnici, ali ga niko nije slušao. Poslije kratkog liječenja je vraćaju kući.

„Kupio sam joj drva za ogrjev, cijelu zimu nije htjela da loži, ne znam ni kako je preživjela onu hladnoću. Odnesem joj da jede, ona baci. Nikada me nije obišla, kada sam bio strašno bolestan, sad nosim i kateter.

I sa ženom je imao velikih problema, istjerala ga je iz velike kuće uz pomoć ucjena, te je u pomoćnoj zgradi proveo sedam godina, naglašavajući da ga tada niko od njegovih nije posjećivao.

„Imao sam i sina, koji je godinu dana stariji od kćerke, umro je u kanalu. Napravio sam mu radionicu za popravku kola. Dva puta me je gotovo ubio, jer sam branio njegovu ženu od batina, jedva sam živ ostao. Tražio sam gore u srpskim selima spas, da me sin rođeni ne ubije. Moja žena ga je podržavala.

Pod stare dane nema mira.

– Napravio sam im kuću od 900 kvadrata. Bio sam jedan od najboljih radnika u firmi, išao sam u školu tri godine i položio ispit, vozio sam ogroman bager. Mogu raditi na svim mašinama, osim na saobraćajnim. Selio sam se pet puta, od osamdesetih godina sam počeo da primam veoma dobru platu, tad sam krenuo da gradim. Nikad nisam kupio sebi kola, vozio sam bicikl, kako bi njima više stvorio. Imam ja para, ali nema ko da mi pomogne.

Razmišljao je da ode u starački dom, ali je i tu naišao na komplikacije.

„Šta će biti, nemam pojma. Sve sam podijelio djeci prije 15 godina. Supruga mi je preminula prije oko 4 godine. Kada sam čuo to, bio sam toliko radostan, jer samo ja znam šta sam doživljavao od nje. Bio sam u agoniji. Sam sebi spremim koliko mogu. Mučio sam se da skućim, a sad nemam mira. Ne biste vjerovali da živi čovjek u ovom prostoru. Nisam se nikada luksuzirao, ali je ovo katastrofa. Živim ovdje od januara, otkako me je kćerka otjerala sa sprata, da sačuvam živu glavu.

Smatra da bi mu sa drugom ženom i sudbina bila bolja.

„Cijeli život žalim što mi Bog nije dao normalu ženu, ništa iznad. Samo nekog sa kim sam mogao prosječno da živim – zaključuje Šemso.

Gospodin Kenan iz Austrije je pomogao ovom djdu, saznavši za njegovu jezivu sudbinu. Istog trena je došao iz inostranstva kako bi smjestio Šemsu u dom, koji je istakao da mu je ovo jedan od najradosnijih momenata, jer je napokon pronašao mir. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending