Pratite nas

Sudbine

I magarci šetaju Sarajevom: PUTOVANJE ŽIVOTA JEDNOG ZALJUBLJENOG PARA

Published

on

 

Cindy i Michael, sa magarcima Vaillantom i Nénette i psom Minom uputili su se na putovanje života. On je iz Njemačke, ona iz Francuske, a putevi su im se ukrstili u Mađarskoj, od tada žive u šatorima, putuju sa magarcima i kako kažu uživaju u energiji, ljubavi, prirodi i lijepim razgovorima sa ljudima koje sretnu.

Cindy je krenula na put u septembru 2020. godine na svoj rođendan iz Francuske, preko Švicarske, Italije, Slovenije i Mađarske, a Michael u aprilu 2021. godine od Njemačke, preko Češke, Slovačke i onda do Mađarske gdje su se i našli.

Ona je pravila satove u fabrici, a on gradio puteve. I baš kao u nekoj priči, ona je shvatila da vrijeme prolazi, a on da su svi putevi koje je pravio i koje su drugi gradili napravljeni za putovanje i tako su se upustili u ovu avanturu ili kako oni vole da kažu promijenili svoj način života.

“Prijatelj od porodice gdje sam boravila vidio je da ima čovjek koji putuje sa magarcem u Mađarskoj, to je bio Michael, tražila sam da se nađemo, tako je i sve počelo. “, kazala je za Cindy na početku razgovora za Oslobođenje.

Našli su se na Balatonskom jezeru, kada je počelo i njihovo zajedničko putovanje. Cindy je prije upoznavanja Michaela razmišljala da se vrati kući u Francusku, ali planovi su se promijenili. Jer nije htjela da putovanje završi.

“Nastavili smo put skoro kroz cijelu Mađarsku, tu smo sreli i medvjede, ali sve je prošlo uredu. Odatle smo nastavili prema Bugarskoj i htjeli smo da idemo u Tursku. Ali te granice su dosta loše, tako da nismo otišli u Tursku, jer je situacija dosta teška zbog migranata i groznih stvari koje se dešavaju na granici. Sretali smo ljude iz Sirije i Irana, tražili su nam vode jer su bili u jako lošem stanju. Dosta je teško kada zamisliš kroz šta sve prolaze ti ljudi. I doslovno smo pobjegli od Bugarske kada smo sve vidjeli uživo”, rekao je Michael.

Nisu mogli ući u Tursku, jer njihove regulative kažu da ne mogu da uđu u zemlju sa magarcima. Kažu da nisu znali gdje da idu nakon toga, ali odlučili su da nastave put kroz Evropu.

Tokom zimr boravili su u Grčkoj, a u aprilu su nastavili put kroz Albaniju, gdje su putovali skoro dva mjeseca. Početkom juna su stigli u Crnu Goru, a onda u julu su ušli u BiH, od Foče do Sarajeva su putovali sedam dana otprilike. Priroda i ljudi su nevjerovatni u Bosni kaže ovaj veseli par. Plan je da od BiH nastave prema Hrvatskoj.

Ovo kako oni ističu nije više putovanje, ovo je način života. Hodajući kroz brojne zemlje i prelazeći veliki broj kilometara, počneš da uviđaš da život nije trka za odjećom, autom, kućom. Sve što im treba nose u četiri kovčega, ne treba im puno novca, spavaju besplatno u šatorima, hranu kupe.

“Plan je da idemo nazad za Francusku. Sve je uvjetovano vremenskim prilikama. Ako zakasnimo nećemo moći preći Alpe tokom zime, tako da kada ćemo tačno stići ne znamo ali se i ne opterećujemo. Jer kako se volimo našaliti nama je sada svaki dan nedjelja. Plan je da nakon Francuske ponovo krenu na putu i da ostvare zajednički želju i krenu na putovanje kroz Aziju”, zaključila je Cindy.

Popili smo kafu u hladovini At mejdana na Bistriku, a oni nakon kratkog predaha spakovaše svoje stvari nazad na magarce i preko Latinske ćuprije nastaviše svoj put, do nekog novog mjesta i novog iskustva na ovom nevjerovatnom putu.

Putovanje ovog para možete prati i na Instagram profilu Donkey_nomads. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending