Sudbine
I magarci šetaju Sarajevom: PUTOVANJE ŽIVOTA JEDNOG ZALJUBLJENOG PARA
Cindy i Michael, sa magarcima Vaillantom i Nénette i psom Minom uputili su se na putovanje života. On je iz Njemačke, ona iz Francuske, a putevi su im se ukrstili u Mađarskoj, od tada žive u šatorima, putuju sa magarcima i kako kažu uživaju u energiji, ljubavi, prirodi i lijepim razgovorima sa ljudima koje sretnu.
Cindy je krenula na put u septembru 2020. godine na svoj rođendan iz Francuske, preko Švicarske, Italije, Slovenije i Mađarske, a Michael u aprilu 2021. godine od Njemačke, preko Češke, Slovačke i onda do Mađarske gdje su se i našli.
Ona je pravila satove u fabrici, a on gradio puteve. I baš kao u nekoj priči, ona je shvatila da vrijeme prolazi, a on da su svi putevi koje je pravio i koje su drugi gradili napravljeni za putovanje i tako su se upustili u ovu avanturu ili kako oni vole da kažu promijenili svoj način života.
“Prijatelj od porodice gdje sam boravila vidio je da ima čovjek koji putuje sa magarcem u Mađarskoj, to je bio Michael, tražila sam da se nađemo, tako je i sve počelo. “, kazala je za Cindy na početku razgovora za Oslobođenje.
Našli su se na Balatonskom jezeru, kada je počelo i njihovo zajedničko putovanje. Cindy je prije upoznavanja Michaela razmišljala da se vrati kući u Francusku, ali planovi su se promijenili. Jer nije htjela da putovanje završi.
“Nastavili smo put skoro kroz cijelu Mađarsku, tu smo sreli i medvjede, ali sve je prošlo uredu. Odatle smo nastavili prema Bugarskoj i htjeli smo da idemo u Tursku. Ali te granice su dosta loše, tako da nismo otišli u Tursku, jer je situacija dosta teška zbog migranata i groznih stvari koje se dešavaju na granici. Sretali smo ljude iz Sirije i Irana, tražili su nam vode jer su bili u jako lošem stanju. Dosta je teško kada zamisliš kroz šta sve prolaze ti ljudi. I doslovno smo pobjegli od Bugarske kada smo sve vidjeli uživo”, rekao je Michael.
Nisu mogli ući u Tursku, jer njihove regulative kažu da ne mogu da uđu u zemlju sa magarcima. Kažu da nisu znali gdje da idu nakon toga, ali odlučili su da nastave put kroz Evropu.
Tokom zimr boravili su u Grčkoj, a u aprilu su nastavili put kroz Albaniju, gdje su putovali skoro dva mjeseca. Početkom juna su stigli u Crnu Goru, a onda u julu su ušli u BiH, od Foče do Sarajeva su putovali sedam dana otprilike. Priroda i ljudi su nevjerovatni u Bosni kaže ovaj veseli par. Plan je da od BiH nastave prema Hrvatskoj.
Ovo kako oni ističu nije više putovanje, ovo je način života. Hodajući kroz brojne zemlje i prelazeći veliki broj kilometara, počneš da uviđaš da život nije trka za odjećom, autom, kućom. Sve što im treba nose u četiri kovčega, ne treba im puno novca, spavaju besplatno u šatorima, hranu kupe.
“Plan je da idemo nazad za Francusku. Sve je uvjetovano vremenskim prilikama. Ako zakasnimo nećemo moći preći Alpe tokom zime, tako da kada ćemo tačno stići ne znamo ali se i ne opterećujemo. Jer kako se volimo našaliti nama je sada svaki dan nedjelja. Plan je da nakon Francuske ponovo krenu na putu i da ostvare zajednički želju i krenu na putovanje kroz Aziju”, zaključila je Cindy.
Popili smo kafu u hladovini At mejdana na Bistriku, a oni nakon kratkog predaha spakovaše svoje stvari nazad na magarce i preko Latinske ćuprije nastaviše svoj put, do nekog novog mjesta i novog iskustva na ovom nevjerovatnom putu.
Putovanje ovog para možete prati i na Instagram profilu Donkey_nomads. (Naj portal)
Pomalo nevjerovatna scena u samom centru Sarajeva, par putuje kroz grad na – magarcima #Magarac #DonkeyNomads
Video: Čitatelj pic.twitter.com/kNMGzztcrg
— Radio Sarajevo (@radiosarajevo) July 10, 2023
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON