Prvi kontakti čovjeka sa pčelinjom zajednicom su bili praćeni bolnim ubodima od strane pčela, ali i spoznajom da je med sladak i neodoljivo ukusan. Svjedoci smo i do danas da se bol podnosi radi neodoljivog ukusa. Neki autori su čak skloni reći da je med namirnica kojoj su pčele udahnule život. Za očekivati je da je čovjek prvo konzumirao med u saću, a nakon što ga je upoznao, poželio je da ga podijeli sa najbližima, pa zatim da ga ima tokom dužeg vremenskog perioda. Tako se javila potreba za čuvanjem, pakovanjem i transportom meda.

Med u saću nije bilo naročito teško pakovati i čuvati. Iz ostataka nekih civilizacija jasno se vide jednostavni ali sasvim zadovoljavajući načini čuvanja ove namirnice. Čuvan je u zemljanim ili kamenim posudama, veoma često obložen listovima nekih aromatičnih biljaka. One su imale ulogu da od meda udalje mrave i druge termite kojima je on takođe bio primamljiv. S obzirom da je med gotov proizvod načinjen i upakovan od strane pčela, on kao takav i nije zahtjevao posebne uslove čuvanja i skladištenja.

Od vremena kada se počela masovnije eksploatisati pčelinja zajednica, s ciljem ostvarivanja ekonomske dobiti, a koja podrazumijeva i brojno očuvanje svake pčelinje zajednice, pristup čuvanju i pakovanju se znatno promjenio. Prije pojave okvira sa pokretnim saćem, čovjek je uništavanjem pčelinje zajednice dobijao med u saću i ’’ muljani med’’. Muljani med je med dobijen gnječenjem i cijeđenjem polomljenog meda i saću. Princip se zasnivao na mehaničkom dejstvu po voštanom tropu, sve dok se iz njega ne dobije maksimum meda u tečnome stanju.

Pojavom pokretnog okvira i prve centrifuge, med se iz saća počeo odstranjivati pod dejstvom centrifugalne sile. Prednosti ovakvog načina izdvajanja meda su čisto ekonomske. Održava se brojno stanje zajednica, ne uništava im se saće (čime mu se produžava vrijeme eksploatacije), a vrijeme trajanja ove operacije je u mnogome skraćeno. Problem centrifugiranja leži u tome što med gubi na kvalitetu. Naime, med pod dejstvom centrifugalne sile napušta saće, prelazi jedan kratak put kroz vazdušni prostor, a zatim udara o zid centrifuge. Dalje klizi niz zid centrifuge i iz nje izlazi napolje. Na svom putu med se kreće u vidu veoma sitnih kapljica. Te sitne kapljice imaju veliku kontaktnu površinu sa novonastalom sredinom, a med je ’’razbijen’’ u male cijeline, čime je destabilizovan. Kako je med bogat po svom sastavu, u novoj sredini dolazi do niza reakcija, čime on gubi određeni dio svojih prvobitnih karakteristika.

Može se reći da je dvostruko viša cijena koštanja meda u saću,  u odnosu na centrifugirani med, opravdana. Stoga, centrifugirani med zahtijeva nova pravila pakovanja, čuvanja i skladištenja. Odmah pri centrifugiranju (vrcanju) med treba da se sipa u sudove što veće zapremine. To je neophodno uraditi, da bi se med stabilisao, homogenizovao (ujednačio po sastavu i aromi) i dozreo. Osim toga, slabija društva u med ugrađuju manju količinu invertaze, pa med nije istog kvaliteta kao kod jakih pčelinjih zajednica.

Takođe, pojedina društva su sklona donositi nektar samo određene medonosne biljke u intezivnoj paši. Druga društva tome nisu sklona, jer donose nektar i sa sekundarnih cvijetnica u znatnim količinama, pa se med  sa iste paše razlikuje po aromi, boji i ukusu. Kada se med iz  više košnica nađe na istom mjestu doći će do spontanih hemijskih reakcija ali i do ujednačavanja fizičkim putem.  U ovim posudama med treba da se zadrži dvadeset do trideset dana na sobnoj temperaturi. Duže zadržavanje nije poželjno, jer pri temperaturnom oscilovanju dolazi do frakcionisanja meda. U  donjem dijelu suda bi se taložila glukoza i  mikroelementi veće specifične težine, a u gornjem fruktoza i neke aromatične materije.

Ono što pčelar još treba da uradi prije pakovanja, a što mu je zakonska obaveza, jeste da provjeri da li je med mikrobiološki ispravan proizvod. To će uraditi tako što će iz svake veće posude sa medom uzeti uzorak i tako formirati zbirni uzorak. Zbirni uzorak treba da ima masu od minimum 500 g proizvoda. Uzorak se nosi u najbližu akreditovanu laboratoriju, a cijena analize ima novčanu protivvrijednost u visini 3,5 kg meda (35 KM). Nakon analize pčelar će posjedovati nalaz i potvrdu da je njegov med mikrobiološki ispravan, što znači da je bezbjedan za ljudsku upotrebu. Ovu informaciju je dužan naznačiti na deklaraciji proizvoda.

 Punjenje i pakovanje proizvoda podrazumjeva smještanje proizvoda u odgovarajuću ambalažu koja će obezbjediti da proizvod zadrži svoje kvalitativne osobine.

Nakon stabilizacije i dozrijevanja, med bi trebalo razlijevati u sitnu ambalažu prilagođenu potrebama i željama tržišta. U to vrijeme med je još u tečnom stanju, što olakšava i umanjuje rad, jer se med ne izlaže procesu dekristalizacije. Dekristalizacijom med gubi na kvalitetu u jednoj određenoj mjeri, naročito kod dekristalizacije pri kojoj se grijač uranja direktno u med. Osim toga, dekristalizacija zahtjeva određenu investiciju (dekristalizator, energiju, rad). Sitna ambalaža je vrlo jednostavna za rukovanje.

Nakon nalijevanja meda, stavlja se uredna deklaracija na proizvod, slaže se u kartonske kutije, a one se lijepe trakom. Na taj način su proizvod i ambalaža zaštićeni od svjetlosti, prašine i fizičkih oštećenja. Kutije se slažu po sistemu horizontale i vertikale, čime se znatno više iskorištava sam prostor u skladištu. Rad na punjenju sitne ambalaže u mnogome olakšava mašina za tu namjenu, tzv. pakirka. Pakirku u BiH posjeduje vrlo mali broj pčelara, s obzirom na cijenu koštanja i na sam nivo proizvodnje.

Međutim, na bilo koji način da se vrši punjenje, pakirkom ili ručno, higijena mora da bude na visokom nivou. Higijena podrazumjeva higijenu prostorije, higijenu mašine, higijenu ambalaže i higijenu samog radnika.Prostorija za punjenje bi trebala biti obložena keramičkim pločicama, prozračna, bez prisustva vlage i stranih mirisa, a prozori i ventilacioni otvori zaštićeni od ulaza insekata. Pranje ambalaže i mašine se vrši običnom (pijaćom) vodom i deterdžentima za pranje posuđa, a ispiranje destilovanom vodom. Nakon punjenja staklene ambalaže, svako pojedinačno pakovanje je potrebno okrenuti prema izvoru svjetlosti i posmatrati. Time se utvrđuje da u proizvod prilikom punjenja nisu dospjele nepoželjne mehaničke nečistoće.

Pod skladištenjem podrazumjevamo čuvanje proizvoda u optimalnim uslovima koji mu obezbjeđuju predviđen vijek trajanja.

Skladište u kome se med čuva treba da ispunjava sledeće uslove: treba da je čvrsto građen objekat, da je izolovan od uticaja vlage, stranih mirisa, nedostupan glodarima i ostalim štetočinama, i da temperatura u skladištu bude ujednačena (u intervalu od 5ºdo 10ºC). U prostoriji sa medom ne bi smjele da se nalaze nikakve druge supstance, pribor ili alatke. U prostoriju se ulazi samo po potrebi. Med u kantama, koji nije pakovan u kutije je potrebno vidno odvojiti u drugi dio prostorije. Na kutijama je potrebno naznačiti vrstu meda i količinu, kako se ne bi bespotrebno otvarale i tako stvarala zabuna.

Izbor materijala za izradu ambalaže danas u mnogome varira. Prirodna sredina za čuvanje meda bila bi posuda izrađena od voska- to bi bilo najbliže idealnom. Takve posude nema, a kroz istoriju izbor je padao na posuđe izrađeno od kamena, zemlje, drveta, stakla, emajla, rostfraja, prohroma, inoxa, plastike. Do sada se staklo pokazalo kao najpovoljnije, jer u najmanjoj mjeri prima i odaje mirise. Takođe nisu konstatovane štetne materije koje mogu preći u proizvod, a kod potrošača je najbolje prihvaćeno, jer daje jasnu i čistu sliku proizvoda. Što se tiče posuda velike zapremine, preporučuju se ona izrađena od prohroma ili plastike.

Skladište za čuvanje meda u saću treba da je fizički odvojena od prostorije za čuvanje centrifugiranog meda. U njemu treba da je nešto niža temperatura i ne bi trebalo da prelazi 5ºC. Dozvoljena je samo upotreba male količine mravlje ili sirćetne kiseline u vidu isparivača, ili eteričnih ulja koji služe za neutralizaciju voskovog moljca. Okviri, poluokviri i boksesi sa medom u saću se obmotavaju tankim polivinilom, slažu u nastavke, polunastavke ili kutije.  Oni treba da stoje u svom prirodnom položaju i da nisu naslonjeni jedni na druge , kako ne bi dolazilo do fizičkih oštećenja. Površina meda u saću treba da je poklopljena voštanim poklopcima min. 90%, a med treba da je numerisan i deklarisan.

Transport meda zahtijeva pažnju kako zbog fizičkih oštećenja ambalaže i deklaracije, tako i zbog ponovne destabilizacije. Naročito kada se med vozi na duže relacije drumskim saobraćajem. Ovo treba imati u vidu kada se med šalje na stučnu senzornu analizu, jer može da se uspjenuša i da mu se pripišu pogrešne karakteristike, tj. da se ocjeni kao med nižeg kvaliteta. Ukoliko je med kristalisan, znatno je povoljniji za transport, kao i za zadržavanje svojih kvalitativnih osobina.

Suština pakovanja, čuvanja i skladištenja se ogleda u jednom. Med do potrošača treba da stigne onakav kakav mu je namjenjen. Da u toku vremena ne izgubi na kvalitetu, a naročito da zadrži sve potrebne parametre sa aspekta bezbjednosti hrane.

Na kraju, ovo je zadnja faza na putu koji pčelar mukotrpno prelazi, od proizvodnje , preko marketinga, pa do plasmana koji se ogleda u sticanju profita. Stoga je treba  smatrati podjednako važnom kao i sve predhodne, ukoliko pčelar želi da ostane konkurentan na sve zahtjevnijem tržištu. (Naj portal)