Sudbine

Kako živi sestra slavnog Mehe Puzića: JA SAM NAJRAHATNIJA U MOME RODNOM ODŽAKU

Published

1 godina

18/06/2023

Izbjegličke priče, iako satkane od bolnih ratnih i prognaničkih uspomena, uglavnom budu krunisane zadovoljstvom što se život vratio na prijeratno mjesto stanovanja, zemlju i imanje. Iznikle su i nove i lijepe kuće, u kojima se živi po svojoj mjeri, za sebe, porodicu, nasljednike.

U povodu Svjetskog dana izbjeglica, jedna od takvih lijepih priča zabilježena je ovih dana u Odžaku, u ravnoj Posavini, u kući Bahrije – Fike Brkić, rođene Puzić. Ona se, sa mužem, 1997. godine vratila iz Njemačke na zgarište uništene kuće u čijem dvorištu su, tokom rata u Bosni i Hercegovini, bili tranšeji koje su iskopali pripadnici tadašnje vojske Republike Srpske.

„Došli smo iz Njemačke, moj muž i ja, riješeni da nastavimo život u Odžaku na svojoj zemlji. Ja sam odmah počela sa čišćenjem svog imanja, uklanjala džakove, pivske flaše i ostalo smeće. Razmišljala sam, ako nagazim na minu bolje da ja poginem, nego moja djeca koja su tad ostala u Njemačkoj. I tako, postepeno i polako, bez struje i vode čistili smo zgarište uništene kuće, kasnije smo počeli sa gradnjom i izgradili smo novu kuću, sredili okućnicu, ljetnu kuću i pomoćne objekte – priča 73-godišnja Bahrija Brkić, koju prijatelji, poznanici i familija oslovljavaju po nadimku Fika.

Naglašava da se, nijednog trenutka, nije pokajala što se vratila. Njen sin i kćerka žive u Švicarskoj, sa supružnicima i sad već odraslom djecom. Bahrija kaže da, kad ode u posjetu kod djece, nestrpljivo čeka povratak u rodni Odžak.

„Sve je lijepo u inostranstvu, u Švicarskoj gdje moja djeca žive i u Njemačkoj gdje smo bili u izbjeglištvu, ali meni je najljepše u Odžaku – kaže ta povratnica.

Iako živi sama, Bahriji nije dosadno. Tokom dana ima posla u bašti prepunoj cvijeća, kao i voćnjaku, u posebnom dvorištu su kokoške. Sve odiše urednošću, odaje utisak da je rađeno s ljubavlju. Brojni detalji to potvrđuju poput ukrasnih saksija zakačenih na držače, česma i pumpa za vodu u dvorištu, uredno složena drva u posebnom pomoćnom objektu, kokošinjac, ali i okrečena stabla voćki, domaći sokovi koje sama priprema, a kompletna bašte oivičena je ružičnjakom.

Tokom ljeta kuću Bahrije Brkić ispune djeca, unuci, pa bude veselije i življe. Pored njene kuće obnovili su svoje kuće, također nakon rata, i njene sestre i braća. I Fikina kćerka je napravila kuću, pored majčine.

Bahrijina braća Puzići također su se, nakon rata u BiH, vratili u Odžak. Njen brat Mustafa je umro prije nekoliko mjeseci, a brat Adem sa sinovima je uspješan poduzetnik u Odžaku. Brat Meho Puzić, javnosti poznat kao izvođač sevdalinke, preminuo je 2007. godine i sahranjen na starom mezarju (Sokak Puzića) u Odžaku. A četvrti brat Bahrija, koji se takođe bavio pjevanjem, još prije rata se odselio u inostranstvo.

– Ranijih godina, do smrti mog muža i mog brata Mehe, od nedavno i brata Mustafe, ovdje je bilo uvijek puno gostiju. Dolazili su Mehini prijatelji, kolege pjevači, tu su bile i moje sestre, braća, njihova djeca, rođaci – kaže Bahrija Brkić.

A gdje je bio Meho Puzić, bili su i pjesma i ljubitelji sevdalinke.

„Manje nas je, iz moje i generacije moja četiri brata i dvije sestre koliko nas je bilo u kući Puzića, ali iza nas ostaju naša djeca, nove generacije. Moj sin, iako ima odličan posao i dobar život u Švicarskoj, želi se vratiti u Odžak. Kad bi dobio posao, za pristojnu platu i u svom zanatu, sutra bi se vratio – rekla je.

Bahrija – Fika Brkić potvrđivala je, i svojim društvenim angažmanom, odlučnost da povratak u mjesto prijeratnog življenja bude održiv kroz rješavanje infastrukturnih problema (putevi, kanalizacija, voda), rekonstrukciju stambenih objekata, elektrifikaciju pa sve do rješavanja problema ekonomske održivosti, zdravstvene i socijalne zaštite.

Njena kuća bila je, godinama nakon završetka rata u BiH, sjedište udruženja izbjeglica i povratnika ne samo za područje Odžaka, nego i cijele Posavine. Dobrovoljnim radom sa drugim aktivistima, Bahrija je sudjelovala u implementaciji brojnih projekta za izbjeglice, povratnike, raseljene osobe… Volonterski rad pomaganja ljudima u lokalnoj zajednici za nju je bio neupitan.

Svjetski dan izbjeglica obilježava se 20. juna s ciljem podizanja svijesti o teškoj situaciji u kojoj se nalaze ljudi širom svijeta koji su prisiljeni napustiti svoje domove.

O svojoj snahi Hanki Puzić, Mehinoj suprugi, koja je rasprodala skoro svu Mehinu imovinu, nije raspoložena da razgovara. (Naj portal)

Sljedeća vijest

Najbolji u Evropi, 1.100 uspješnih robotskih operacija: PRIČA O VAHUDINU ŽUGORU, DOKTORU RODOM IZ BANJA LUKE

Predhodna vijest

Priča koja utjeruje strah u kosti: PROGLAŠEN MRVIM, A ONDA NAKON 23 GODINE DOŠAO ŽENI I SINOVIMA NA VRATA

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

1 mjesec

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)