Pratite nas

Sudbine

Kako živi sestra slavnog Mehe Puzića: JA SAM NAJRAHATNIJA U MOME RODNOM ODŽAKU

Published

on

Izbjegličke priče, iako satkane od bolnih ratnih i prognaničkih uspomena, uglavnom budu krunisane zadovoljstvom što se život vratio na prijeratno mjesto stanovanja, zemlju i imanje. Iznikle su i nove i lijepe kuće, u kojima se živi po svojoj mjeri, za sebe, porodicu, nasljednike.

U povodu Svjetskog dana izbjeglica, jedna od takvih lijepih priča zabilježena je ovih dana u Odžaku, u ravnoj Posavini, u kući Bahrije – Fike Brkić, rođene Puzić. Ona se, sa mužem, 1997. godine vratila iz Njemačke na zgarište uništene kuće u čijem dvorištu su, tokom rata u Bosni i Hercegovini, bili tranšeji koje su iskopali pripadnici tadašnje vojske Republike Srpske.

„Došli smo iz Njemačke, moj muž i ja, riješeni da nastavimo život u Odžaku na svojoj zemlji. Ja sam odmah počela sa čišćenjem svog imanja, uklanjala džakove, pivske flaše i ostalo smeće. Razmišljala sam, ako nagazim na minu bolje da ja poginem, nego moja djeca koja su tad ostala u Njemačkoj. I tako, postepeno i polako, bez struje i vode čistili smo zgarište uništene kuće, kasnije smo počeli sa gradnjom i izgradili smo novu kuću, sredili okućnicu, ljetnu kuću i pomoćne objekte – priča 73-godišnja Bahrija Brkić, koju prijatelji, poznanici i familija oslovljavaju po nadimku Fika.

Naglašava da se, nijednog trenutka, nije pokajala što se vratila. Njen sin i kćerka žive u Švicarskoj, sa supružnicima i sad već odraslom djecom. Bahrija kaže da, kad ode u posjetu kod djece, nestrpljivo čeka povratak u rodni Odžak.

„Sve je lijepo u inostranstvu, u Švicarskoj gdje moja djeca žive i u Njemačkoj gdje smo bili u izbjeglištvu, ali meni je najljepše u Odžaku – kaže ta povratnica.

Iako živi sama, Bahriji nije dosadno. Tokom dana ima posla u bašti prepunoj cvijeća, kao i voćnjaku, u posebnom dvorištu su kokoške. Sve odiše urednošću, odaje utisak da je rađeno s ljubavlju. Brojni detalji to potvrđuju poput ukrasnih saksija zakačenih na držače, česma i pumpa za vodu u dvorištu, uredno složena drva u posebnom pomoćnom objektu, kokošinjac, ali i okrečena stabla voćki, domaći sokovi koje sama priprema, a kompletna bašte oivičena je ružičnjakom.

Tokom ljeta kuću Bahrije Brkić ispune djeca, unuci, pa bude veselije i življe. Pored njene kuće obnovili su svoje kuće, također nakon rata, i njene sestre i braća. I Fikina kćerka je napravila kuću, pored majčine.

Bahrijina braća Puzići također su se, nakon rata u BiH, vratili u Odžak. Njen brat Mustafa je umro prije nekoliko mjeseci, a brat Adem sa sinovima je uspješan poduzetnik u Odžaku. Brat Meho Puzić, javnosti poznat kao izvođač sevdalinke, preminuo je 2007. godine i sahranjen na starom mezarju (Sokak Puzića) u Odžaku. A četvrti brat Bahrija, koji se takođe bavio pjevanjem, još prije rata se odselio u inostranstvo.

– Ranijih godina, do smrti mog muža i mog brata Mehe, od nedavno i brata Mustafe, ovdje je bilo uvijek puno gostiju. Dolazili su Mehini prijatelji, kolege pjevači, tu su bile i moje sestre, braća, njihova djeca, rođaci – kaže Bahrija Brkić.

A gdje je bio Meho Puzić, bili su i pjesma i ljubitelji sevdalinke.

„Manje nas je, iz moje i generacije moja četiri brata i dvije sestre koliko nas je bilo u kući Puzića, ali iza nas ostaju naša djeca, nove generacije. Moj sin, iako ima odličan posao i dobar život u Švicarskoj, želi se vratiti u Odžak. Kad bi dobio posao, za pristojnu platu i u svom zanatu, sutra bi se vratio – rekla je.

Bahrija – Fika Brkić potvrđivala je, i svojim društvenim angažmanom, odlučnost da povratak u mjesto prijeratnog življenja bude održiv kroz rješavanje infastrukturnih problema (putevi, kanalizacija, voda), rekonstrukciju stambenih objekata, elektrifikaciju pa sve do rješavanja problema ekonomske održivosti, zdravstvene i socijalne zaštite.

Njena kuća bila je, godinama nakon završetka rata u BiH, sjedište udruženja izbjeglica i povratnika ne samo za područje Odžaka, nego i cijele Posavine. Dobrovoljnim radom sa drugim aktivistima, Bahrija je sudjelovala u implementaciji brojnih projekta za izbjeglice, povratnike, raseljene osobe… Volonterski rad pomaganja ljudima u lokalnoj zajednici za nju je bio neupitan.

Svjetski dan izbjeglica obilježava se 20. juna s ciljem podizanja svijesti o teškoj situaciji u kojoj se nalaze ljudi širom svijeta koji su prisiljeni napustiti svoje domove.

O svojoj snahi Hanki Puzić, Mehinoj suprugi, koja je rasprodala skoro svu Mehinu imovinu,  nije raspoložena da razgovara. (Naj portal)

 

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending