Sudbine
Ispovijest Britanke koja je, zahvaljujući silikonima, ostvarila životni san: Dečko mi je za Božić poklonio nove grudi
Visoka sam samo metar i šezdeset, a sa najmanjim mogućim korpicama koje sam nosila izgledala sam poput djeteta. Grudi apsolutno nisam imala i to me je godinama izluđivalo. Čak i sada, zbog moje visine, traže mi ličnu kartu na ulazu u klubove, a dok nisam povećala grudi znalo mi se dešavati da me ne puste unutra. Prijatelji su me zvali Mala Maksi, što je, u suštini, sladak nadimak, mada, moram priznati, da mi je to ponekad išlo na živce, jer sam željela da budem seksi. Sa svojim grudima to nikako nisam mogla postići i dugo vremena očajnički sam željela da odem na ugradnju silikona – počinje svoju ispovijest dvadesetčetverogodišnja Britanka Maksin Koks iz primorskog gradića Bournemoutha.
Preskupa operacija
– Kada mi je bilo 19 godina otišla sam kod ljekara, kako bih napravila prvi korak u rješavanju moga problema. Objasnila sam mu da me moje ravne grudi dovode do ludila, da sam zbog toga depresivna, da nemam samopouzdanja i da vrlo teško uspostavljam kontakt sa potencijalnim dečkima, jer se plašim da bi ih mogla odbiti činjenica da gotovo uopće nemam grudi. Složio se sa mnom da to jeste problem i savjetovao mi da odem u bolnicu, kod plastičnog hirurga, upozorivši me da ću morati da prođem određene testove i kurseve, kako bi se utvrdilo da li sam dobar potencijalni kandidat za operaciju. Međutim, tamo sam doživjela šok, jer su me pokušali ubijediti da to što imam male grudi ne bi trebalo da ugrozi moju psihu. Tokom nekoliko narednih godina ponovo sam pokušavala da ugovorim operaciju, ali svaki put su me odbijali, uz obrazloženje da sam «neprikladna osoba za takav zahvat». Nakon toga sam odlučila da pokušam na nekoj od privatnih klinika. Nažalost, utvrdila sam da si, zbog visokih cijena, ne mogu priuštiti tretman kod njih.
U međuvremenu sam radila kao konobarica i kuharica u nekoliko hotela u rodnom gradu. Uživala sam u svome poslu i relativno dobro zarađivala, međutim, cifra od 4.000 funti (oko 12.000 KM, prim. prev.), koliko je koštala operacija, ipak mi je bila nedostižni san.
Dejvidova ponuda
Moji prijatelji su znali da nisam sretna zbog svojih grudi, ali samo je nekoliko najbližih prijateljica bilo svjesno koliko me to dovodilo do ludila. Bojala sam ljubavnog odnosa sa muškarcima, jer sam bila nezadovoljna vlastitim tijelom.
Tada sam susrela Dejva, s kojim sam, evo, već dvije i po godine u vezi. Upoznali smo se u hotelu u kojem sam radila, gdje je on bio angažovan kao pjevač. Ispočetka smo bili samo prijatelji, a zatim smo se počeli viđati i van hotela. Proradila je hemija. Još dok smo se samo družili, pričala sam mu o tome kako se loše osjećam zbog vlastitog tijela, ali mi je on govorio da me prihvata takvu kakva sam. Te njegove riječi popravile su mi samopouzdanje i počela sam se osjećati mnogo bolje. Ali, znala sam da bih bila još sretnija samo da imam veće grudi.
Jedne noći, u oktobru pretprošle godine, dok sam se spremala za izlazak, ponovo me obuzeo očaj: preturala sam po ormaru i nikako nisam mogla pronaći prikladnu odjeću. Dejvid je tada, sasvim neočekivano, kazao: «Zašto to ne učinimo?» Znala sam o čemu govori i odbila sam njegovu ponudu, jer zaista nisam mogla dopustiti da on plati operaciju. Ali, on je insistirao: «Ne brini zbog novca. Uradićemo to. Znam da će te to usrećiti» – kazao je. Moram priznati da su me duboko ganule ove njegove riječi. Jer, nije se radilo o tome da Dejvid svojoj djevojci kupuje veće grudi da bi on u tome uživao, već to čini kako bi mene usrećio i vratio mi samopouzdanje.
Dugo sam razmišlja a o prijedlogu moga dečka i konačno sam se, jednoga jutra, zajedno s njim, obrela u jednoj londonskoj klinici, gdje sam trebala obaviti kosultacije. Nakon susreta sa mojim hirurgom, dr. Vajtfild, odlučili smo se za veličinu grudi, a zatim odredili datum operacije – 5. januar. To je bilo nedugo poslije Božića, tako da se Dejvid šalio da je to, ustvari, njegov božićni poklon.
Suze uoči operacije
Konačno, stigao je i dan operacije. Unatoč dugogodišnjoj želji da povećam grudi, bila sam na smrt uplašena. Nikada ranije nisam bila pod totalnom anestezijom, te sam imala predosjećaj da bi nešto moglo krenuti po zlu. Nisam se mogla smiriti, neprekidno sam plakala. Dejvid je bio sa mnom na prijemnom odjeljenju, držao me je za ruku. Meni je na umu samo bilo to kako da se iskradem, pobjegnem i odustanem od svega…Ali, nije bilo povratka.
Nakon buđenja iz narkoze imala sam osjećaj da ću, od težine i pritiska koji sam osjećala na grudima, prestati da dišem. Bila sam umotana širokim zavojem, koji ću morati držati narednih šest sedmica. Taj povoj, uz saznanje da su ispod moje nove grudi, izazivao je u meni neki čudan, neobjašnjiv osjećaj. Bila sam ošamućena, činilo mi se da ću svakoga časa povratiti i obuzimalo me je depresivno raspoloženje. Imala sam i neizdržive bolove. Svaki put kada bih pokušala da pomjerim ruku, sve bih zvijezde prebrojala.
Već narednog dana sam otpuštena iz klinike i naredne dvije i po sedmice provela sam na kućnom oporavku. U to vrijeme radila sam kao asistent menadžera u Centru za skijanje na vodi, i moj šef je u potpunosti uvažio moje razloge za odsustvovanje s posla.
Savršene grudi
Narednih šest sedmica morala sam nositi poveze oko grudi, koje nisam smjela pokvasiti. Izluđivalo me je što ne mogu da se normalno istuširam i osjećala sam se kao pravi prljavko. Rijetko sam izlazila iz kuće i stvarno sam se jadno osjećala. Nisam se pokajala što sam išla na operaciju, samo sam sebi zamjerala što sam prilično naivno vjerovala da je sve to skupa mnogo jednostavnije. Zamišljala sam da ću, već par dana nakon zahvata, obući moj topić i krenuti u provod. Ali, nije bilo tako…
Nakon šest sedmica, vratila sam se na kliniku da mi skinu zavoje. Uzbuđeno sam očekivala da, konačno, vidim moje nove grudi. Kada su skinuli i posljednji komadić platna, grudi su još bile otekle, ali su izgledale savršeno. Konačno sam dočekala ono što sam godinama žarko željela!
Tokom nekoliko narednih sedmica, morala sam nositi veliki sportski grudnjak i noću i danju, kako bi se grudi «učvrstile», a zatim sam mogla razmišljati o seksi rublju. Počela sam se osjećati kao potpuno druga osoba i moje samopouzdanje je jačalo iz dana u dan. Danas moje grudi izgledaju potpuno prirodno i presretna sam zbog rezultata koje je moj hirurg postigao. Ovo što mi je Dejvid priuštio je zaista fantastično i ja se nadam da ću jednoga dana i ja moći učiniti nešto tako fantastično za njega – završava Maksin svoju priču.
Specijalni grudnjaci
Kako bih grudi učinila barem malo većim i privlačnijim, dok nisam dobila silikonske umetke, gomilu novca ostavila sam u dućanima skupog veša, kupujući specijalne grudnjake sa umecima. Tako sam za svoju okolinu izgledala kao osoba koja ima grudi, a ustvari sve je bilo varka. Svaki izlazak za mene je predstavljao noćnu moru i nikada nisam bila sretna i zadovoljna svojim izgledom. Iz ogledala me je posmatrala žena sa tijelom djeteta. Bezbroj puta sam otkazala dogovore sa mojim prijateljima, pretvarajući se da sam bolesna…(Arhiv Najportala)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON