Pratite nas

Sudbine

Muškarce odbija ono što Savana radi: ŽIVOT ŽENE KOJA NJEGUJE KROKODILE OSTAVLJA BEZ DAHA

Published

on

Neustrašiva Savana Bohan sa Floride život je posvetila njegovanju krokodila, a više i ne broju koliko ih je ukrotila. Za nju nijedna životinja nije preopasna, već smatra da su to ljudi.

Kako ima veoma neobičnu profesiju, susretala se sa vrlo zanimljivim situacijama. Dok su stranci umirali od straha zbog gimzavaca, ističe da muškarci mnogo zaziru od nje, te otkriva da su rijetki oni koji imaju hraborsti da je pitaju da izađu, te da se skoro nije pojavio neki koji ispunjava njene kriterijume.

Smatra da njen snažni karakter i profesija utjeruju strah u kosti muškom rodu, a posebno to čini njen omiljeni masivni kubanski krokodil kojeg zove “Big Boss Ričard”.

“Vjerujem da se većina ljudi boji izlaziti s ovako snažnom ženom koja svakodnevno radi opasnim zvijerima – rekla je Savana.

Ističe da partner sa kojima bi stupila u vezu mora da bude neustrašiv poput nje.

“Muškarce odbija ono što radim, ali mi je svejedno jer tako i onako više volim aligatore i krokodile. Za razliku od muškog pola, životinjske namjere su uvijek jasne – smatra ova dama.

Upoređujući svoje gmazove s nekim muškarcima s kojima je došla u kontakt, Savannah vjeruje da je ljudske motive “teže shvatiti”, ali ističe da kolege s kojima radi su sjajni i poštuju je.

“Međutim, internet je prepun muškaraca i žena koji misle da ne odgovaram ovom položaju, jer sam žensko i imam južnjački naglasak. Ipak, ne dopuštam da mi smeta njihova mržnja ili želja da budem povrijeđena – rekla je.

Nerijetko joj pišu da je pitanje dana kada će umrijeti među aligatorima. Ošak, ona ne odustaje.

Savana je oduvijek obožavala životinje, ali ljubav ga onim opasnijim je postajala sve veća. Još kao veoma mlada naučila je kako da se nosi sa manjim krokodilima i gušterima, dok je radila u zoološkom vrtu za reptile u Kaliforniji. Međutim, njene su odgovornosti porasle kada se pridružila “Gatorlandu”, velikom parku za aligatore. Prije sedam godina je započela druženje sa njima koji su minimum duplo veći od nje.

U njenom radnom danu lista obaveza je podugačka.

“Dolazim na posao rano ujutro i provjeravam sve životinje o kojima lično brinem; hranjenje, postavljanje područja za gnijezdenje, čišćenje, razne aktivnosti za životinje, uključujući i ogromne aligatore, morske krokodile, američke krokodile i kubanske krokodile – navela je
Napominje da je opasnost uvijek prisutna.

“Jednog dana gospođi je ispao telefon u naše glavno jezero i morali smo otići čamcem po njega jer ga je ispustila baš ispod trema. Morali smo veslati čamcem po mraku da uzmemo telefon – prepričala je. Dok su tražili telefon, susreli su se sa ogromnim aligatorom.

“Dok smo tražili telefon, susreli smo se oči u oči sa četiri metra visokim aligatorom. Srećom on se uplašio jednako nas kao i mi njega, mislim da smo ga možda probudili iz sna. Okrenuo se i poprskao nas snažnim zamahom repa i brzo smo pobjegli odatle, ali uspjeli smo spasiti telefon – prepričala je.

Sa druge strane, Savanah prepričava da je aligatori i krokodili o kojima ona brine prepoznaju, kao i da ona njih sve zna po imenu.

“Njihovi obrasci ponašanja su različiti pojedinačno, tako da je upoznavanje ključno za rad s njima – objašnjava.

Ne krije da se suočavala sa mnogim ponižavajućim komentarima, jer većina javnosti misli kako njeno zanimanje nikako nije za jednu damu. Međutim, ova hrabra žena ne mari mnogo za glasine i ne dozvoljava joj se bilo ko miješa u ljubav prema opasnim stvornjima, kao i brigu o njima.
Kako vrijeme prolazi, sve je više i ljudi koji joj se dive, a ona je sretna jer je ostvarila jedan od velikih životnih ciljeva – radi posao koji obožava.

“Ne biste vjerovali, ali puno je žena koje rade na zaštiti krokodila i sve smo jedna drugoj velika podrška. Ja sam, definitivno, postigla svoj životni cilj – zaključila je. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending