Sudbine
Muhamed Kalajdžisalihović, jedini papučar u Sarajevu: JEDNO JAGNJE JE KOŠTALO KOLIKO DOBRA KOŠNICA PČELA, A PAR SRMA PAPUČA SE PRODAVAO ROJ
Umijeće izrade sarajevske papuče uvršteno je na Listu nematerijalne kulturne baštine Kantona Sarajevo koju je sastavila radna grupa formirana na prijedlog UNESCO kancelarije u Sarajevu i Ministarstva kulture i sporta KS, a u saradnji sa JU Muzej Sarajeva.
Sarajevska papuča također je nosilac certifikata autentičnosti geografskog porijekla “Original Sarajevo Quality”. Ova oznaka kvaliteta i autentičnosti je garant autohtonog i originalnog načina proizvodnje.
Porodica Kalajdžisalihović prije više od 200 godina pokrenula je papučarski obrt koji se generacijama prenosio s oca na sina. Danas je jedini koji se bavi izradom sarajevske papuče i uopšte papučarskim zanatom Muhamed Kalajdžisalihović.
“Prvi pisani trag datira iz deftera esnafa koji je pronađen i preveden s osmanskog na bosanski jezik, u kojem se navodi da je na teferiću 1823. godine koji je bio kao seminar svih zanata i esnafa proglasio majstor Kalajdžisalihović imena Salih svog šegrta u zvanje majstora. Što znači da je već postojao obrt ali nema ranijih pisanih pokazatelja od kad se majstor Salih bavio ovim poslom, pa smo uzeli 1823. godinu -kazao je u razgovoru za Fenu Muhamed Kalajdžisalihović.
Danas jedina radnja koja se bavi sarajevskom papučom i uopšte papučarski zanatom je njegova, kazao je Kalajdžisalihović.
Govoreći o izradi sarajevske papuče, kaže da ona ima svoj specifikum izrade. Proces proizvodnje obavlja se ručno, svaki par papuča posebno, od krojenja preko veza do proizvoda.
“Ono što se posebno ističe tehnika je veza – srmovez koji se nalazi na bosanskoj nacionalnoj nošnji, posebno na jelecima koji su ukrašeni zlatnim koncem. Bitno je napomenuti da tog konca uopšte više nema da se kupi. Mi ga pravimo sukanjem srme. Dakle, ručno sučemo srmu samo da bi mogli da izvezemo sarajevske papuče – podvukao je Kalajdžisalihović.
Materijali koji se koriste pri izradi sarajevske srma papuče 100 posto su prirodni. To su pamučni pliš, janjeća postava, teleća tabanica, drvena peta, a svaki vez na srma papuči je unikatan.
“Meni je rahmetli dedo pričao da se cijena sarajevske srma papuče određivala prema cijeni janjeta. Jedno janje je koštalo koliko dobra košnica pčela, a jedna košnica pčela ili jedno janje su koštali koliko par srma papuča – podvlači Kalajdžisalihović. Za izradu jednog para sarajevskih papuča treba bar dva dana ozbiljnog posla.
Kalajdžisalihović ističe da je zanatu pristupio kako bi očuvao tradiciju, da ono što je naučio od oca promoviše, prezentuje i sačuva od zaborava. A kako je riječ o poslu koji treba da bude produktivan da bi se održao u određenoj mjeri se prilagođavao i tržištu.
“Imamo miks tradicije i modernog – sarajevsku papuču, usaračene priglavke (vunena priglavka postavljena kožom), nanule, mestve – navodi on, dodavši da istina za tim proizvodima nema velike potražnje.
I pored toga smatra da je to dio tradicije i esnafa, te želi da sve te proizvode ima u ponudi jer su dio kulturološkog, historijskog aspekta.
U radnji nude i ekonomičnije izvedene sarajevske papuče, kao i druge proizvode kako bi se prilagodili kupovnoj moći stanovništva.
Govoreći o tome šta za njega znači što je umijeće izrade sarajevske papuče dospjelo na Listu nematerijalne baštine Kantona Sarajevo, te dobilo oznaku “Original Sarajevo Quality”, kaže da to možda jeste simbolično, ali da mu je jako bitno da je njegov zanat prepoznat.
“Jedan od mojih nauma zašto se bavim ovim upravo je tradicija i kad neko tako bitan kao UNESCO i Muzej Sarajeva oda priznanje ovom zanatu to mi puno znači. Činjenica da sam jedini papučar koji je ostao govori o tome kakav je to zanat – mišljenja je on.
Tradicija se u ovoj porodici prenosi s oca na sina. Kako ističe Muhamed Kalajdžisalihović, on je imao izbor da se odluči da li će nastaviti tradiciju, kao što će također i njegov sin donijeti odluku da li se želi nastaviti baviti ovim zanatom ili će se odlučiti za nešto drugo. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON