Pratite nas

Sudbine

Albin Pribernik, najmlađi učesnik Igmanskog marša: U RATU JE OSTAO SIROČE, A BRIGU O NJEMU JE PREUZEO TITO (Video)

Published

on

Nekada najmlađi učesnik Igmanskog marša i posljednji preživjeli učesnik Slovenac Albin Pibernik mlađi rođen je 1931. Uskoro će napuniti 92 godine. Stigao je u Sarajevo. Došao je na obilježavanje 81. godišnjice Igmanskog marša. Zamislite hladnoću od -40 stepeni C. Toliko hladno je bilo te noći sa 27. na 28. januar 1942.

“Igmanski marš je legendarni marš, već puno godina slavimo taj dan i dobro ga slavimo. Igmanski marš ne možemo da odvojimo od formiranja Prve proleterske brigade u Rudom. Ja sam tada bio dijete. Išao sam normalno sa Igmancima, sve od Pjenovca, pa Grabljiva njiva, Rajlovac, Blažuj, Presjenica, Kijevo, Trnovo, Miljevina i Foča. To je marš koji pamtim cijeli život, kaže Pibernik za Oslobođenje i O kanal.

Hrabri dječak, koji će koji dan kasnije napuniti 11 godina, gazio je te 1941. kroz duboki snijeg, u spas. Zima je tom dječaku uzela majku.

“U tom maršu izgubio sam mamu. Otac mi je bio ranjen u ruku, pa u nogu. Majka i ja smo slučajno imali tu sreću da smo se izvukli iz Pjenovca i krenuli smo na lokalitet Grabljiva njiva, koji je bio polazna tačka za marš. Oko 900 ljudi, meni se čini, bilo je tada u četiri bataljona. Još neke jedinice su bile tu. Krenuli smo na taj marš i nismo znali gdje idemo, prisjeća se Pibernik.

Sjeća se i da ih je velika hladnoća iznenadila. Već u Rudom su znali da neće biti nimalo lako.

“Mi smo došli iz Užica, iz Šumadije, tamo nije bilo toliko hladno. Iznenadila nas je ta hladnoća kad smo došli. Ta zima 1941 – 1942. je bila strašna zima. Već u decembru, kad smo bili u Rudom, vidjeli smo da to neće biti lako. Bili smo obučeni. Sjećam se Srba, opanci, a gore ništa. To je bila vojska kao u rasulu nekome, ali bila je čvrsta, napominje Pibernik.

Smatra da Igmanski marš mora ostati utkan u vremenu koje dolazi. Na obilježavanju godišnjice Igmanskog marša bio je pet ili šest puta. Zbog bolesti i godina, nažalost, nije mogao dolaziti češće.

“Igmanski marš je težak. Nije to baš šala. Cijeli put sam ponovo prošao jednom prilikom. Krenuli smo iz Vogošće, preko Sarajevskog polja, Igmana, sve do Foče. Kada smo došli na Igman, u društvu sa nama je bio Crnogorac, mlađi čovjek. Kada je skinuo cipele, njegove noge su sve bile u žuljevima, a samo je hodao do Velikog polja. Doktori su željeli da ga vrate nazad, a on je rekao: “Ne, ako je mogao moj stari da ide, ići ću i ja”, priča nam simpatični Pibernik.

U sjećanje mu se najviše urezao potok u Rajlovcu.

“U Rajlovcu je bio neki potok, poprilično dubok, počeo je da ledi već. U prethodnici su bili Crnogorci, Prvi i Drugi bataljon. Kako su prolazili preko tog potoka, led je počeo da puca i ko je pokvasio noge, taj je i nastradao. Mene su bacili preko, bio sam mlad, dvojica su me uzeli i bacili. Majka je skliznula kada je prešla, gurnula je noge u vodu i bilo je gotovo. Ona je još išla do Brezovače. Tamo je bila neka koliba i bilo je vatre unutra. Nju su pustili unutra i čim je dala noge kraj vatre, cipele nije mogla da skine, noževima su rezali obuću sa nogu. Toga se dobro sjećam. Poslije nije bilo više kolone, ona se razvukla. 19 sati je trajalo dok je i zadnji borac stigao, došao u Presjenicu,

Imena Julke i Albina Pibernika starijeg uklesana su na spomeniku palim borcima u opštini Šmarca u Sloveniji

Njegova majka Julka Pibernik preminula je zbog posljedica teških promrzlina, gangrene i trovanja krvi. Njenoj sahrani prisustvovao je i Josip Broz Tito. Otac Albin Pibernik stariji poginuo je 1942. Tito je preuzeo brigu o Albinu. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending