Pratite nas

Sudbine

Albin Pribernik, najmlađi učesnik Igmanskog marša: U RATU JE OSTAO SIROČE, A BRIGU O NJEMU JE PREUZEO TITO (Video)

Published

on

Nekada najmlađi učesnik Igmanskog marša i posljednji preživjeli učesnik Slovenac Albin Pibernik mlađi rođen je 1931. Uskoro će napuniti 92 godine. Stigao je u Sarajevo. Došao je na obilježavanje 81. godišnjice Igmanskog marša. Zamislite hladnoću od -40 stepeni C. Toliko hladno je bilo te noći sa 27. na 28. januar 1942.

“Igmanski marš je legendarni marš, već puno godina slavimo taj dan i dobro ga slavimo. Igmanski marš ne možemo da odvojimo od formiranja Prve proleterske brigade u Rudom. Ja sam tada bio dijete. Išao sam normalno sa Igmancima, sve od Pjenovca, pa Grabljiva njiva, Rajlovac, Blažuj, Presjenica, Kijevo, Trnovo, Miljevina i Foča. To je marš koji pamtim cijeli život, kaže Pibernik za Oslobođenje i O kanal.

Hrabri dječak, koji će koji dan kasnije napuniti 11 godina, gazio je te 1941. kroz duboki snijeg, u spas. Zima je tom dječaku uzela majku.

“U tom maršu izgubio sam mamu. Otac mi je bio ranjen u ruku, pa u nogu. Majka i ja smo slučajno imali tu sreću da smo se izvukli iz Pjenovca i krenuli smo na lokalitet Grabljiva njiva, koji je bio polazna tačka za marš. Oko 900 ljudi, meni se čini, bilo je tada u četiri bataljona. Još neke jedinice su bile tu. Krenuli smo na taj marš i nismo znali gdje idemo, prisjeća se Pibernik.

Sjeća se i da ih je velika hladnoća iznenadila. Već u Rudom su znali da neće biti nimalo lako.

“Mi smo došli iz Užica, iz Šumadije, tamo nije bilo toliko hladno. Iznenadila nas je ta hladnoća kad smo došli. Ta zima 1941 – 1942. je bila strašna zima. Već u decembru, kad smo bili u Rudom, vidjeli smo da to neće biti lako. Bili smo obučeni. Sjećam se Srba, opanci, a gore ništa. To je bila vojska kao u rasulu nekome, ali bila je čvrsta, napominje Pibernik.

Smatra da Igmanski marš mora ostati utkan u vremenu koje dolazi. Na obilježavanju godišnjice Igmanskog marša bio je pet ili šest puta. Zbog bolesti i godina, nažalost, nije mogao dolaziti češće.

“Igmanski marš je težak. Nije to baš šala. Cijeli put sam ponovo prošao jednom prilikom. Krenuli smo iz Vogošće, preko Sarajevskog polja, Igmana, sve do Foče. Kada smo došli na Igman, u društvu sa nama je bio Crnogorac, mlađi čovjek. Kada je skinuo cipele, njegove noge su sve bile u žuljevima, a samo je hodao do Velikog polja. Doktori su željeli da ga vrate nazad, a on je rekao: “Ne, ako je mogao moj stari da ide, ići ću i ja”, priča nam simpatični Pibernik.

U sjećanje mu se najviše urezao potok u Rajlovcu.

“U Rajlovcu je bio neki potok, poprilično dubok, počeo je da ledi već. U prethodnici su bili Crnogorci, Prvi i Drugi bataljon. Kako su prolazili preko tog potoka, led je počeo da puca i ko je pokvasio noge, taj je i nastradao. Mene su bacili preko, bio sam mlad, dvojica su me uzeli i bacili. Majka je skliznula kada je prešla, gurnula je noge u vodu i bilo je gotovo. Ona je još išla do Brezovače. Tamo je bila neka koliba i bilo je vatre unutra. Nju su pustili unutra i čim je dala noge kraj vatre, cipele nije mogla da skine, noževima su rezali obuću sa nogu. Toga se dobro sjećam. Poslije nije bilo više kolone, ona se razvukla. 19 sati je trajalo dok je i zadnji borac stigao, došao u Presjenicu,

Imena Julke i Albina Pibernika starijeg uklesana su na spomeniku palim borcima u opštini Šmarca u Sloveniji

Njegova majka Julka Pibernik preminula je zbog posljedica teških promrzlina, gangrene i trovanja krvi. Njenoj sahrani prisustvovao je i Josip Broz Tito. Otac Albin Pibernik stariji poginuo je 1942. Tito je preuzeo brigu o Albinu. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending