Pratite nas

Sudbine

Dragan Kokanović spojio hrabrost i mudrost: ODRASTAO UZ PENDREK, ALI VOLI I ŠAH!

Published

on

Dragan Kokanović, policajac iz Dervente, za svoje vrline je nagrađen u službi nakon što je spriječio dva samoubistva. Od nedavno je i nosilac Zlatne plakete za izuzetan doprinos razvoju šaha u Republici Srpskoj. Plaketu mu je dodijelio Šahovski savez RS, na proslavi 30 godina postojanja.

Kokanović za UNU priča da je izbor službe i hobija za njega bio logičan izbor. Uz pendrek je odrastao, jer su uniformu nosili njegov otac Dušan, brat Goran i ujak Rade, koji su nažalost pokojni. A, u blizini kuće u kojoj je odrastao nalazio se Šahovski klub “Derventa” čiji je član i dan danas.

“U šahu sam od 1984. godine. Kao pionir, omladinac… Od malih nogu sam krenuo, jer se klub nalazio nedaleko od moje kuće. Tu sam imao ekipu s kojom sam se družio i tako je sve počelo. Titulu majstorskog kandidata stekao sam sa 18 godina”, priča Konaković, navodeći da je učestvovao i u obnovi ŠK “Derventa” koji je srušen u ratnom vihoru 1993. godine.

Kao šahista više se posvetio treniranju mlađih kategorija, nego takmičenju, iako je za ŠK “Derventa”, koji se nalazi u Prvoj ligi, igrao više od 25 sezona.

“Nauči šah i postaćeš neko… Iz ove perspektive mi je drago što sam se posvetio školi, jer većina djece koju sam učio šahu danas su uspješni ljudi. Ljekari, inženjeri, ekonomisti, koji žive svuda po svijetu i često mi se jave. Imali smo dosta dobrih rezultata, a jedan od prvih šahista iz Dervente koji je otišao na Svjetsko prvenstvo je bio moj učenik”, priča Kokanović.

Ljubav prema šahu prenio je na svoju kćerku Žanu, koja se u mlađim kategorijama, isticala veliki uspjesima i vlasnica je više od 30 pehara. Bila je višestruki prvak RS, BiH i Balkana u svojoj starosnoj kategoriji. Učesnica je svjetskih i evropskih prvenstava… Ipak, kako se radi o neprofitabilnom sportu posvetila se studiranju farmacije.

U službi je proveo 31 godinu i ove godine odlazi u zasluženu penziju. U policijskoj karijeri se, kaže, nagledao svega i svačega, posebno tokom ratnog vihora kada su mu kolege ginule.

“Ponosan sam na rad u MUP-u. Trudio sam se da svoj posao radim maksimalno korektno”, skromno kaže Dragan.

U uniformi se istakao rasvjetljavanjem razbojništava koja su prije nekoliko godina pogodila nekoliko trgovina u Derventi, ali i sprečavajući dva samoubistva.

U aprilu 2020. van dužnosti je spasio život ženi koja je željela da se baci sa “Starog mosta” u Derventi. Dragan priča da je slučajno automobilom prolazio tada, kada je u retrovizoru uočio ženu s vanjske strane mosta. Brže bolje se vratio, uhvatio je ruku i kasnije ubijedio da pređe s druge strane ograde. Tu ženu i dan danas sreće na ulici…

Drugo samoubistvo spriječio je zajedno sa četvoricom kolega u martu 2021. kada su, nakon 40-minutnog razgovora, doslovno skinuli omču s vrata mladiću iz Gradiške, koji je posuđenim vozilom došao do napuštene kuće u Novom Selu, u opštini Brod gdje se popeo na visinu od pet metara u namjeri da se objesi.

“To su situacije u kojima bi svaki čovjek reagovao isto. Bitno je samo da spasiš tu osobu i tek kasnije shvatiš šta si uradio”, ispričao je Dragan  Kokanović. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending