Pratite nas

Sudbine

Honorarno rade kao prodavačice ljubavi: SESTRA MI JE GLAVNA KONKURENCIJA

Published

on

Tri djevojke S. (25), K. (18) i M. (30) koje su došle u Beograd iz Kragujevca, Novog Sada i Zrenjanina zajedno žive na Zvezdari. Jedna od njih bavi prodajom turističkih aranžmana, druga se bavi umjetnošću i vajarstvom, dok treća radi u kozmetičkom salonu.

Ali, ova uobičajena priča ima i svoju drugu stranu – djevojke se u pauzi između regularnih poslova bave i prostitucijom. U te svrhe iznajmljuju još jedan stan, na sasvim drugoj lokaciji, u koji svakodnevno dovode svoje klijente.

Novinari Monda razgovarali su sa ovim devojkama o tome kako je organizovan ovaj nelegalni posao, zašto su odlučile time da se bave, imaju li kriterijume prema kojima biraju klijente, imaju li svog “zaštitnika” i da li će uskoro prestati da zarađuju novac na ovaj način, koji je neprihvatljiv kako sa zakonske, tako i sa moralne strane, za većinu građana.

“Ne radimo ni za koga, nemamo zaštitnika i makroa i sve organizujemo same”.

Ovo je prva rečenica koje su djevojke rekle kada je počeo razgovor sa njima, za koji su insistirale da bude anoniman i da njihov identitet bude sakriven.

“Sve radimo i organizujemo same. Iznajmile smo stan koji ima 100 kvadrata, dva kupatila, tri sobe i luksuzan namještaj. Tu dovodimo klijente isključivo po preporuci, što znači da ne može da dođe niko nepoznat i da traži naše usluge. Ustajemo kasno kada ne radimo regularne poslove i stalne mušterije nam dolaze od 15 časova popodne do 23 časa uveče. Termini su oko pola sata. Za jedan dan svaka od nas može da zaradi oko 500, 600 eura”, kaže K., koja se inače bavi prodajom turističkih aranžmana.

Odlučile su da žive i da rade zajedno, kako bi bile sigurnije i bezbjednije, ali smatraju da im zaštita muškarca nije potrebna.

“Osjećamo se zaštićeno zato što jedna o drugoj vodimo računa. Drugačije je kada nas je tri, mnogo je sigurnije nego da radi samo jedna. Mana toga jeste što uvijek jedna koja najbolje izgleda ima više posla, pošto je mušterije više traže, dok druge imaju nešto manje. Ipak, to smo prihvatile i svaka ima svoju računicu. Povremeno umjesto mene radi i moja sestra, ali nikada nismo zajedno u smjeni, zato što ne želimo da jedna drugoj budemo konkurenicija”, kaže S. (25) koja inače radi u kozmetičkom salonu.

Kako su objasnile, vode računa o tome da se mušterije koje dođu kod njih ne osjećaju neprijatno, da stvore opuštenu atmosferu koja je nalik na nekadašnje bordele.

“Nikada ne smije da se desi da mušterije sretnu jedan drugog i to je glavno pravilo. Atmosfera je opuštena, uvijek skuhamo kafu i ponudimo piće, gledamo da se mušterije osjećaju dobro. Često nam kažu da smo ljubazne, drage, raspoložene. Dolaze kod nas jer osjećaju da ovaj posao radimo zato što volimo, a ne zato što nas je muka natjerala. Muškarci osjete kada se žena gadi, kada joj je teško i pruža se*sualne usluge sa nekom mučninom. Oni se onda osjećaju loše i ne žele da dolaze”, kaže M. za Mondo.

Klijente najčešće dočekuju provokativno obučene, u halterima i izazovnom donjem vešu. Kako kažu, pravilo im je da uvijek po stanu nose štikle.

“Želimo da napravimo ugođaj i zato smo u svoje usluge uvrstile i masažu i propratne aktivnosti koje klijenti žele. Onima koji su nam stalni gosti, često se dešava da zaspe, traže da se istuširaju ili nešto slično, ali mi oko toga ne pravimo nikakv problem. Među mušterijama imamo neke ugledne ličnosti, kao što su ljudi iz policije, zatim biznismeni, ljekari, vlasnici građevinskih firmi. Svi nas smatraju njegovanim, dotjeranim i vole da dolaze kod nas”, kaže M.

Dok M.O. koja se bavi umjetnošću kaže da joj bavljenje prostitucije odgovara zato što inače vodi sasvim drugačiji život i to joj je “ventil”, druge djevojke se slažu da je novac glavni razlog zbog čega su ušle u posao koji se smatra jednim od najnemoralnijih.

“Sve ovo radim najviše zbog novca. Nije kao da nemamo posao i od čega da živimo, ali nam je potreban dodatni izvor prihoda. Ja imam i dijete koje moram da izdržavam i ovaj posao mi pomaže u tome. Nemam nikakav problem sa tim i prije bih zarađivala na taj način, nego da radim za crkavicu cijeli mjesec pa da opet nemam ništa, iako znam da većina ljudi to ne shvata”, kaže S.

Kada procijenimo da je neka situacija ili klijent rizičan iz bilo kog razloga, gledamo da to izbjegnemo, objašnjavaju one.

“Zbog toga gledamo da smo uvijek sve tri u isto vrijeme u stanu, a da klijenti dolaze pojedinačno, a ne u grupama. Imale smo nekoliko neprijatnih situacija ali smo to uspješno riješile. Nikada nismo imale problema sa hapšenjem niti bilo šta tome slično, jer vodimo računa kome dajemo broj telefona, koji uvijek imamo odvojeno, privatni i službeni. Kada zaradim dovoljno novca ili odlučim da je dosta bavljenja prostitucijom, bez problema ću sa ovim završiti”, navodi K. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending