Sudbine
Rođen na visini od 8.000 metara: JATKO JE JEDINA OSOBA NA SVIJETU ČIJE JE MJESTO ROĐENJA REGISTROVANO U AVIONU IU-AGI (Video)
Nečije životne sudbine su poput filma. Priča o Jatku Todevu jedna je od njih. Tokom leta B-707 iz Jugoslavije za Australiju, 13. februara 1978. godine, u avionu se porodila Marija Todeva iz Makedonije. Bio je to jedan od prvih takvih slučajeva u istoriji vazdušnog saobraćaja.
Marija je imala samo 18 godina. U osmom mjesecu trudnoće ukrcala se u avion koji je letio iz Beograda ka dalekom Sidneju. Tamo je očekivala svog supruga Stojana, koji je stigao u Australiju nekoliko mjeseci ranije u potrazi za boljim životom. Dva sata prije slijetanja počeo je porođaj, piše portal crno na belo.
Stjuardesa i stjuard su je sklonili od putnika i pomogli joj da na svijet donese zdravo muško dijete. Kaže se da je pupčana vrpca presječena makazama i dezinfikovana viskijem. Tako je avion koji je poletio sa 106 putnika stigao u Sidnej sa jednim putnikom više. Već slijedećeg dana vijesti o “bebi u avionu” pojavile su se u svim jugoslovenskim i svjetskim novinama.
Kuma bebe bila je pilot leta i svedočila je o ovom izvanrednom događaju. Krstili su ga kao Jatko u čast aviokompanije JAT (danas poznate kao Er Srbija). On je jedina osoba na svijetu čije je rodno mjesto registrovano u avionu IU-AGI.
Jatko je takođe dobio doživotno pravo da besplatno leti sa JAT-om, do bilo kojeg odredišta na svijetu, ali tokom posljednje 4 decenije ovaj poklon nikada nije koristio. On danas živi u Australiji.
Nekadašnji stjuard, inženjer leta JAT-a i pilot Radoje Rakočević je mnogo sati proveo u vazduhu, susrećući se s putnicima svakojakog karaktera i raznih fela. A ovaj porođaj mu je ostao trajno urezan u sjećanju. On je sa osobljem “boinga 707”, na visini od 8.000 metara, porodio Mariju Todevu i sve je izgledalo kao u dobro režiranom filmu, pisala je Politika.
Radoje se i danas sjeća svakog detalja s tog leta. Nad Singapurom se spuštalo vrelo i vlažno veče. Obavljaju se posljednje provjere pred polijetanje za Sidnej. Ulaze prvi putnici. Većina ćuti, jer su umorni od leta između Beograda i Singapura koji je trajao više od devet sati. Među njima je i Marija Todeva u poodmakloj trudnoći. Let do Sidneja traje sedam sati i 15 minuta. Svi su opušteni i svi su pod budnim okom kabinskog osoblja. U jednom trenutku neko od njih primjećuje da s Marijom nešto nije u redu.
Bili su to, ipak, trudovi i svi su shvatili da će se žena poroditi u avionu. Radoje je odmah obavijestio kapetana Maljkovića, a ovaj istog časa krenuo da spušta avion na 8.000 metara, visinu koja ljudskom organizmu najviše prija.
“Tačno je da smo, kao kabinsko osoblje, bili obučeni za djelovanje u raznim kriznim situacijama, uključujući i porođaj, ali niko od nas nije imao iskustva, niti smo čuli da je iko u drugim kompanijama porađao putnicu u avionu”, kaže Rakočević.
Kad je Marija počela da osjeća kontrakcije, avion je bio iznad pustinje u centralnoj Australiji, a do Sidneja je ostalo još oko tri sata leta. Vrijeme je munjevito izmicalo, pa je Radoje preuzeo komandu da se krene s porođajem, jer u takvim situacijama samo jedan može da bude glavnokomandujući. Prva tri reda sjedišta brzo su ispražnjena, putnici su zamoljeni da pređu u drugi dio aviona, tako da je napravljena neka vrsta improvizovanog stola.
Marija je u početku odbijala da se skine pred Radojem i pred stjuardesama, ali kad je vidjela da nema gdje, brzo je popustila. Trebalo je naći sredstvo za dezinfekciju i druge potrepštine. Neko se sjetio viskija. Bar je njega bilo dovoljno. Piće su sipali u poveću posudu i unutra ubacili makazice za nokte i parče kanapa, neku vrstu pertle kojim su novorođenčetu vezali pupak. U drugom loncu bila je vruća voda.
“Navukao sam gumene rukavice, Slavica, Gordana i Ana pomagale su porodilji, istovremeno je i hrabrile, i poslije nekoliko minuta dječačić je bio u mojim rukama. Uhvatio sam ga za stopala, pljesnuo po guzi dva-tri puta i kad je zaplakao, znali smo da je porođaj uspješno obavljen i da smo pobijedili”, rekao je on.
Uslijedila je nova drama – trebalo je presjeći pupčanu vrpcu.
“Slavice, ti ćeš to da uradiš”, komandovao je Radoje, koga mnogi zovu i Roki.
“Ne mogu”, zadrhtala je stjuardesa, strahujući vjerovatno da ne napravi neki pogrešan potez i ugrozi život bebi. Stjuard je odmjerio tri prsta od bebinog stomaka i podviknuo:
“Ovdje sijeci”.
Iz lonca s viskijem izvađen je kanap, koji su obmotali gazom i vezali pupak. Zatim su bebu umotali u gazu i stavili u nosiljku koja, kao oprema, postoji u avionu. Istog časa je zaspala.
“Rodio se Jatko” rekao je neko od kabinskog osoblja.
Pilot je o svemu što se događalo u avionu obavijestio kontrolu leta na sidnejskom aerodromu, tako da su na pisti uveliko čekala sanitetska kola koja su majku i bebu prevezla do bolnice u blizini aerodroma.
“Ljekar je tu, na licu mjesta, pregledao majku i novorođenče i pohvalio sve koji su obavili porođaj, jer je urađen stručno. Pitao nas je gdje smo naučili tu vještinu, a mi gotovo uglas odgovorili:
‘Kod dr Kušića u JAT-u'”, nije krio zadovoljstvo Radoje.
Kako su se dovijali za “instrumente” to samo oni znaju. Makazice za nokte pronašli su u ličnom priboru jedne od stjuardesa, negdje su nabasali i na parče kanapa, za rukavice su već znali da postoje u avionu.
Kad je avion dotakao pistu sidnejskog aerodroma, svi su odahnuli. Ali, pilot Radoje Rakočević nije dozvolio radnicima koji dezinfikuju avion da uđu dalje od kabine, strahujući da to može da naškodi bebi. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON