Institut dr Gustava Zandera u Stokholmu, osnovan 1865. godine, mogao bi se nazvati prvom teretanom na svijetu. Evo kako su izgledale sprave za vježbanje prije više od 150 godina!

Bio je opremljen sa dvadeset sedam prilagođenih mašina na kojima su Zanderovi pacijenti vježbali. Zander je tvrdio da njegove terapeutske mašine mogu da isprave niz fizičkih nedostataka, oštećenja i oboljenja izazvanih nesrećama pri rođenju ili teškim radom.

Iako nam danas izgledaju kao instrumenti za mučenje, Zanderove sprave za vježbanje smatrane su sofisticiranim i visokotehnološkim, piše 24sedam.

Zander je tvrdio da ključ zdravlja nije naporna akrobacija već „progresivni napor” – kontrolisano, sistematsko angažovanje mišića tijela kako bi se izgradila snaga.

Ubrzo nakon što je 1864. postao licencirani ljekar, Zander je svoje ideje sproveo u praksu u lokalnoj stokholmskoj školi tako što je postavio prototip mašina za terapiju za učenike. Njegove mašine su koristile tegove i poluge koje su se mogle povlačiti i pomjerati da bi prilagodile otpor kako bi odgovarale snazi svakog pojedinca.

Drugi set tegova i poluga kompenzovao je težinu tijela ili udova korisnika. Za one sa paralizom ili ekstremnom slabošću, motorizovane mašine su spriječile atrofiranje pogođenih mišića.

Nakon što je primijetio značajno poboljšanje u snazi i zdravlju vježbača u stokholmskoj školi, Zander je otvorio Medicinsko-mehanički institut u Stokholmu kako bi promovisao svoje mašine.

U početku su ljekari bili skeptični prema tvrdnjama o novoj terapiji, ali poslije dokaza poboljšanja stanja pacijenata, sve veći broj praktičara širom svijeta počeo je da podržava Zanderovu terapiju, omogućavajući mu da otvori drugi Zander institut u Londonu.

Zanderove mašine postale su senzacija na međunarodnoj izložbi 1876. u Filadelfiji, donijevši mu nagradu za najbolji mehanički dizajn.

Brza mehanizacija koju je donijela industrijalizacija u drugoj polovini 19. vijeka dovela je do povećanja broja kancelarijskih radnika, a Zander je počeo da plasira svoje mašine ovoj brzo rastućoj američkoj poslovnoj klasi. Njegove mašine su nudile, objasnio je Zander američkoj publici, „prevenciju protiv šteta izazvanih izolacijom u kancelariji“.

Do kraja vijeka, njegove mašine su se mogle naći u banjama širom zemlje, kao i u privatnim institutima kao što je onaj koji je Zander postavio u blizini Central parka u Njujorku.

Pristup ovim zdravstvenim mašinama bio je znak statusa koji je odražavao nečiji ležeran način života i oslobađanje od fizičkog rada.

Nakon Zanderove smrti 1920. godine, njegove mašine i njegov doprinos fizikalnoj terapiji su u suštini bili zaboravljeni, sve dok ove radikalne ideje nisu ponovo otkrivene u posljednjim decenijama 20. vijeka. Njegove revolucionarne ideje ponovo dobijaju pažnju i poštovanje koje su zaslužile. (Naj portal)