Pratite nas

Sudbine

Potresna ispovijest šesnaestogodišnje Britanke Eme Bič: MAMA MI JE KUPOVALA HEROIN

Published

on

Gledala sam je kako se drogira, ispod nastrešnice u vrtu, i pamtila sve detalje tog odvratnog rituala X Pomislila sam da bih i ja to mogla probati i iskoristila sam jedan dan kad nikoga nije bilo kod kuće X Nisam razmišljala o tome kako je van pameti uzimati drogu zajedno sa vlastitom majkom, samo mi je bilo važno da dobijem svoju dozu

Kada sam prvi put uzela heroin, sve mi se zabijelilo pred očima. Nakon toga, nešto čudno poput žmaraca, prostrujalo mi je kroz tijelo, penjući se munjevito od stopala do glave, da bi se zatim, polagano, vratilo natrag. Odjednom, sve mi je bilo ravno do mora, svi problemi su iščezli…Osjećala sam se kao da lebdim-započinje svoju ispovijest Britanka Ema Bič (16), koja je, kao desetogodišnjakinja, zakoračila u pakao droge, i nastavlja:

-To što sam probala drogu nije bilo ništa senzacionalno, za mene je to bilo gotovo normalno. Moja mama Karen, naime, drogirala se otkako znam za sebe. Jednom prilikom, kada mi je bilo sedam godina, i kada se mama predozirala, išla sam s njom u bolnicu kako bih ljekarima potanko objasnila šta je uzela.

Gledala sam je kako se drogira

Mama je stalno bila nadrogirana, bilo da je riječ o heroinu ili kreku, i ja sam, odrastajući uz nju, mislila da je to potpuno normalna stvar. Nije mi bilo ništa neobično kada ona nije mogla da ustane ujutro iz kreveta. Većinu vremena sam se osjećala kao da sam ja majka, a ona moje dijete. No, to je za mene bio način života i ja nisam znala za nešto drugo.

Kada sam napunila 12 godina, mama je završila u zatvoru, zbog učešće u pljački, i ja sam se preselila kod oca i maćehe. Kada je, nakon 18 mjeseci, odslužila kaznu, ponovo smo bile zajedno i počele smo da živimo s bakom. Kamo sreće da nije bilo tako!

Ispočetka, sve je nalikovalo idili: mama se skinula sa heroina i pronašla posao. Međutim, ubrzo smo počele da se svađamo s bakom i, da bi smo izbjegle mučne scene, mama i ja smo stalno bile vani. Praktično smo se ponašale kao najbolje prijateljice. Većinu vremena provodile smo sa njenim starim prijateljima, narkomanima, i vrlo brzo ona se ponovo navukla na heroin.

Gledala sam je kako se drogira, ispod nastrešnice u vrtu, i pamtila sve detalje tog odvratnog rituala. Zapamtila sam da bi prvo odsjekla četvrtasti komadić folije, zatim bi na nju stavila heroin koji bi se, nakon što bi ispod folije zapalila šibicu, pretvorio u smeđu tečnost. Poslije je to miješala sa duhanom i pušila. Pomislila sam da bih i ja to mogla probati. Iskoristila sam jedan dan kad nikoga nije bilo kod kuće i prekopirala sve što je mama radila.

Prvi šut

Nisam u stanju da objasnim šta mi je sve prošlo kroz glavu nakon tog prvog šuta. Uopće nisam razmišljala o očajnom stanju u kojem se moja mama nalazila. Nekako sam sve tumačila time da droga mora da je dobra stvar, čim joj se moja majka stalno vraća.

Narednih nekoliko sedmica, ljubomorno čuvajući svoju tajnu, nastavila sam sa svakodnevnim uzimanjem droge. Drogirala sam se u kupatilu, prije polaska u školu, u školskom toaletu, na pauzi za doručak, pa opet kod kuće…Nije prošlo mnogo vremena kada sam shvatila da sam potpuni ovisnik-moje tijelo više nije moglo bez droge.

Kada ne bih uzela heroin, čas bi mi bilo pretoplo, a čas bih se tresla od hladnoće. Oči su mi bile zamagljene, imala sam užasne grčeve u stomaku. Noge su mi se tresle, čak i ako bih ležala u krevetu…Jedino sam mislila o tome kako ću doći do novog šuta i jedino mi je droga pomagala da se osjećam bolje.

“Mama, uzela sam heroin”

Da bih zadovoljila sve svoje apetite, uzimala sam sve više droge iz maminog skrovišta.

Nikome nisu mogle promaći velike promjene na mome tijelu. Samo u nekoliko sedmica drastično sam smršala, lice mi je bilo iznureno, oko očiju su mi se pojavili tamni kolutovi. Izgubila sam apetit i jedino što sam mogla jesti bili su slatkiši.

Vrlo sam se loše osjećala, jedva sam se držala na nogama. Jednoga dana, jedva sam uspjela izgovoriti: «Mama, uzela sam heroin».

Začudila se i ništa nije kazala, a nakon nekoliko minuta, sasvim pribrano, obećala je da će mi pomoći. Kazala je da će mi dati heroin, ali tek toliku dozu koja će mi otkloniti bolove.. Uopće nije spomenula medicinsku pomoć. Mislila sam da je to zbog toga što se brinula da ne zaglavi ponovo u zatvoru, ako neko sazna da sam i ja postala ovisnik.

Tata, bolesna sam!

Od tada smo se naz dvije nalazile na pauzi za ručak, i odlazile kod dilera da nabavimo drogu. Zatim bih se ja vraćala u školu. Nisam razmišljala o tome kako je van pameti uzimati drogu zajedno sa vlastitom majkom, samo mi je bilo važno da dobijem svoju dozu. Cijela ta situacija pretvorila me je u užasnu osobu. Počela sam izostajati sa nastave, a mama je ostala bez posla. Odselile smo od bake i iznajmile stan.

Uskoro, sve vrijeme smo provodile sa drugim narkomanima. Prešle smo na injekcije.

Sve brže sam propadala i prolazila sam kroz pravi pakao. Ruke su mi bile pune modrih mrlja od uboda injekcije, a ponekad sam morala uzeti drogu i češće nego uobičajeno jer su me razdirali užasni bolovi. Mama i ja smo počele da krademo, najčešće torbice od prolaznika, kako bismo došle do novca. U jednom peridou dnevno smo na drogu trošile i po 100 funti (300 KM, prim. prev.)

Mama je ponovo morala da ide u zatvor, ovoga puta na četiri mjeseca, jer je bila osuđena zbog krađe kreditnih kartica. U suzama sam nazvala tatu i sve mu priznala.

“Bolesna sam, dođi po mene”, zavapila sam.

Dugi put oporavka

Tata je bio šokiran kada me je ugledao, a potpuno slomljen kada su mu ljekari kazali da moram da idem na odvikavanje od heroina i da, dok terapija ne počne, i dalje moram uzimati narkotike kako ne bih zapala u stanje šoka. Nije bilo druge nego da mi, svakodnevno, nabavlja potrebnu dozu heroina.

Ubrzo sam podvrgnuta metadonskoj terapiji. Nisam imala bolove i želja za drogom je postepeno jenjavala. Ljekari su kazali da će proći godine dok se potpuno ne oporavim, ali da sam na dobrom putu.

Ponovo sam se suočila sa realnošću. Ne mogu sebi ni objasniti niti oprostiti što sam od starijih žena otimala torbice kako bih mogla nabaviti drogu. Ne mogu vjerovati da sam takvo što mogla učiniti. Srećom, danas sam u stanju da donosim racionalne odluke i da razlučim dobro od zla, što ranije, u očajnom stanju u kojem sam bila, nisam uspijevala.

Moje tijelo još uvijek trpi posljedice drogiranja, još imam ožiljke od uboda igle, a, iako mi je skoro 17 godina, još nisam dobila ni prvu menstruaciju.

Još uvijek volim moju mamu. Viđamo se, ali se držimo na distanci. Ne vjerujem da će se ikada moći odreći droge, ali se potajno nadam da bi joj moj primjer mogao pomoći da barem pokuša. Užasno je biti heroinski ovisnik i gaditi se samome sebi. Hvala Bogu pa je sve to iza mene i da ponovo živim život dostojan čovjeka-završava Ema svoju ispovijest.

 

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending