Anto Marić je pčelarski zanesenjak iz tuzlanskih krajeva; tačnije iz legendarnog Husina. Kao dijete je odrastao uz nekoliko košnica u porodičnom pčelinjaku, u kojem su njegovi djed i otac imali nekoliko društava za porodične potrebe, komšije i „za obraza“.
Danas je ovaj 62-godišnjak je jedan od uspješnijih pčelara na području Tuzlanskog kantona. Proljeće je dočekao sa 84 društva, koja su u odličnoj formi, a vjeruje da će sezonu ispratiti sa preko 100 zajednica. Namjera mu je još širiti pčelinjak jer u pčelarstvu, bez obzira na „teška vremena“ sebe pronalazi i kao čovjek, ljubitelj prirode, ali i kao korektan dopunski izvor zarade.
“Spajam ugodno s korisnim – kaže na početku razgovora Anto.
Tokom zadnjih dvadesetak godina je seleći pčelar. Sezonu počne sa bagremovom pašom, a onda nastavlja selidbu svojih zajednica širom BiH, a ponajviše po Posavini – od Gradačca do Brčkog, pa se spusti do Kladnja, Čevljanovića…
„Od starih sam čuo da „med rađa na točkovima“. U to sam se uvjerio posljednjih godina kada su mnoge pčelinje paše omanule. Spašavale su me mikro lokacije prilikom selenja. Nisu bili rekordni prinosi, ali uspjelo se nešto izvrcati i za prodaju – otkriva nam naš sagovornik, te upozorava:
„Paše su oslabile, ona padaju još od 2015. godine. Najznačajnija paša bagrema nam godinama prolazi u kiši i u hladnoći, a na nju smo navikli, jer je ona veoma bitna za razvoj pčelinjih zajednica. Sada nam se valja orjentisati na nove izvore; na bagrem ne računati. Ne smijemo se zavaravati, jer nema više izdašnih bagremovih paša. Doduše, po neko, na određenim mikro lokacijama, uspio je ili uspijeva dobiti nekoliko kilograma po košnici – kaže Anto.
Pored meda, Anto iz košnica uzima polen, za svoje potrebe odgaja vlastite matice, a najveći izazov su mu rojevi. Tu mu, kažu, nema ravnog majstora.
„Zahvaljujući rojevima ja uvijek imam „pašu prije paše“. Moja je praksa da unaprijed pripremam rojeve za slijedeću sezonu, imam rojeve na pet ili deset ramova. A poznat sam po moralu i kvalitetu, tako da nemam problema sa prodajom, već sa nestašicom rojeva, pogovoto ove godine jer bilo je puno gubitaka. Zaista je velika potražnja – otkriva naš sagovornik.
Anto je kao kao rudar sa beneficiranim stažom još prije šest godina otišao u penziju. Ljubitelj je prirode, lova, pčelarstva…. Priznaje, da nije sanjao o velikim pčelinjacima, ali za „sve je kriv“ Zlatan Makan, lovac i pčelar iz Jablanice, s kojim jarani od kada zna za sebe.
„On je mene još od 1984. godine nagovarao da se počnem baviti pčelarstvom. Još tada su oni imalli velike pčelinjake i bili na glasu kao dobri pčelari. Na kraju me je i ubijedio, pa sam krenuo sa nekoliko društava, izašao na deset, pa dvadeset, pa na stotinu.
Antu u Tuzli cijene i kao vrsnog pčelarskog pedagoga i borca za bolji status svih pčelara. Svoje znanje prenosi na mlade pčelare, daruje im rojeve, znanje…
„Nisam ja jedini koji u Tuzli tako radi; u našem udruženju mi godinama održavamo besplatne škole pčelarstva otkriva nam, a na naše pitanje: „Ima li evidenciju o broju pčelara koje je uveo u ovaj svijet“, odgovara:
„Ne bih da se hvalim, nemam ni vremena da vodim evidenciju. Ali, znam da Mubera Isabegović i ja, te još nekoliko tuzlanskih pčelara ne štedimo vrijeme za mlade pčelare. Nismo zaboravili na one starije ili bolesne. Evo, upravo ovih dana Mubera i ja smo posjetili pčelinjak kolege Hukića iz Lukavca. Zbog korone bio je teško bolestan, a pčele ne smiju da trpe. Nakon toga smo se zaputili u Tuzlanski Kiseljak, te održali praktičnu nastavu za jednogmladog pčelara.
Anto je od nedavno predsjednik Udruženja pčelara Tuzla, koja ima najdužu tradiciju ne samo u ovoj regiji, nego i na području BiH. S toga je ova funkcija za njega velika čast, ali i odgovornost.
„Teška su vremena i za pčelarstvo, a pčelarska udruženja kao da su se izgubila u svome djelovanju. Uz to stalno se nešto dijelimo, stvaramo nova, kao da se tamičimo u broju pčelarskih udruženja, umjesto da energiju trošimo za bolju poziciju pčelarstva u društvu. Ne mogu kazati da pčelarska udruženja na lokalnom, nivou nisu angažovana, da nemaju rezultata. Mi se dobro nosimo na lokalnom novou, ali kada se krene na više instance u današnjoj državi, imam utisak da pčelari posustaju u borbama sa kantonima i entitetima.
Posebno bih istakao da gubimo bitku sa vlašću u Tuzlanskom kantonu. Naši pčelari imaju najmanje podsticaje, marginalizirali su nas. Na tom polju moramo angažovanije djelovati i to je moja glavna zadaća da se izjadnačimo sa ostalim kantonima – kazao je Anto. (Naj portal)
