Pratite nas

Sudbine

Anto Marić, pčelar iz Husina: U ROJEVIMA IMAM PAŠU PRIJE PAŠE

Published

on

Anto Marić je pčelarski zanesenjak iz tuzlanskih krajeva; tačnije iz legendarnog Husina. Kao dijete je odrastao uz nekoliko košnica u porodičnom pčelinjaku, u kojem su njegovi djed i otac imali nekoliko društava za porodične potrebe, komšije i „za obraza“.

Danas je ovaj 62-godišnjak je jedan od uspješnijih pčelara na području Tuzlanskog kantona. Proljeće je dočekao sa 84 društva, koja su u odličnoj formi, a vjeruje da će sezonu ispratiti sa preko 100 zajednica. Namjera mu je još širiti pčelinjak jer u pčelarstvu, bez obzira na „teška vremena“ sebe pronalazi i kao čovjek, ljubitelj prirode, ali i kao korektan dopunski izvor zarade.

“Spajam ugodno s korisnim – kaže na početku razgovora Anto.

Tokom zadnjih dvadesetak godina je seleći pčelar. Sezonu počne sa bagremovom pašom, a onda nastavlja selidbu svojih zajednica širom BiH, a ponajviše po Posavini – od Gradačca do Brčkog, pa se spusti do Kladnja, Čevljanovića…

„Od starih sam čuo da „med rađa na točkovima“. U to sam se uvjerio posljednjih godina kada su mnoge pčelinje paše omanule. Spašavale su me mikro lokacije prilikom selenja. Nisu bili rekordni prinosi, ali uspjelo se nešto izvrcati i za prodaju – otkriva nam naš sagovornik, te upozorava:

„Paše su oslabile, ona padaju još od 2015. godine. Najznačajnija paša bagrema nam godinama prolazi u kiši i u hladnoći, a na nju smo navikli, jer je ona veoma bitna za razvoj pčelinjih zajednica. Sada nam se valja orjentisati na nove izvore; na bagrem ne računati. Ne smijemo se zavaravati, jer nema više izdašnih bagremovih paša. Doduše, po neko, na određenim mikro lokacijama, uspio je ili uspijeva dobiti nekoliko kilograma po košnici – kaže Anto.

Pored meda, Anto iz košnica uzima polen, za svoje potrebe odgaja vlastite matice, a najveći izazov su mu rojevi. Tu mu, kažu, nema ravnog majstora.

„Zahvaljujući rojevima ja uvijek imam „pašu prije paše“. Moja je praksa da unaprijed pripremam rojeve za slijedeću sezonu, imam rojeve na pet ili deset ramova. A poznat sam po moralu i kvalitetu, tako da nemam problema sa prodajom, već sa nestašicom rojeva, pogovoto ove godine jer bilo je puno gubitaka. Zaista je velika potražnja – otkriva naš sagovornik.

Anto je kao kao rudar sa beneficiranim stažom još prije šest godina otišao u penziju. Ljubitelj je prirode, lova, pčelarstva…. Priznaje, da nije sanjao o velikim pčelinjacima, ali za „sve je kriv“ Zlatan Makan, lovac i pčelar iz Jablanice, s kojim jarani od kada zna za sebe.

„On je mene još od 1984. godine nagovarao da se počnem baviti pčelarstvom. Još tada su oni imalli velike pčelinjake i bili na glasu kao dobri pčelari. Na kraju me je i ubijedio, pa sam krenuo sa nekoliko društava, izašao na deset, pa dvadeset, pa na stotinu.

Antu u Tuzli cijene i kao vrsnog pčelarskog pedagoga i borca za bolji status svih pčelara. Svoje znanje prenosi na mlade pčelare, daruje im rojeve, znanje…

„Nisam ja jedini koji u Tuzli tako radi; u našem udruženju mi godinama održavamo besplatne škole pčelarstva otkriva nam, a na naše pitanje: „Ima li evidenciju o broju pčelara koje je uveo u ovaj svijet“, odgovara:

„Ne bih da se hvalim, nemam ni vremena da vodim evidenciju. Ali, znam da Mubera Isabegović i ja, te još nekoliko tuzlanskih pčelara ne štedimo vrijeme za mlade pčelare. Nismo zaboravili na one starije ili bolesne. Evo, upravo ovih dana Mubera i ja smo posjetili pčelinjak kolege Hukića iz Lukavca. Zbog korone bio je teško bolestan, a pčele ne smiju da trpe. Nakon toga smo se zaputili u Tuzlanski Kiseljak, te održali praktičnu nastavu za jednogmladog pčelara.

Anto je od nedavno predsjednik Udruženja pčelara Tuzla, koja ima najdužu tradiciju ne samo u ovoj regiji, nego i na području BiH. S toga je ova funkcija za njega velika čast, ali i odgovornost.

„Teška su vremena i za pčelarstvo, a pčelarska udruženja kao da su se izgubila u svome djelovanju. Uz to stalno se nešto dijelimo, stvaramo nova, kao da se tamičimo u broju pčelarskih udruženja, umjesto da energiju trošimo za bolju poziciju pčelarstva u društvu. Ne mogu kazati da pčelarska udruženja na lokalnom, nivou nisu angažovana, da nemaju rezultata. Mi se dobro nosimo na lokalnom novou, ali kada se krene na više instance u današnjoj državi, imam utisak da pčelari posustaju u borbama sa kantonima i entitetima.

Posebno bih istakao da gubimo bitku sa vlašću u Tuzlanskom kantonu. Naši pčelari imaju najmanje podsticaje, marginalizirali su nas. Na tom polju moramo angažovanije djelovati i to je moja glavna zadaća da se izjadnačimo sa ostalim kantonima – kazao je Anto. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending