Pratite nas

Sudbine

Anto Marić, pčelar iz Husina: U ROJEVIMA IMAM PAŠU PRIJE PAŠE

Published

on

Anto Marić je pčelarski zanesenjak iz tuzlanskih krajeva; tačnije iz legendarnog Husina. Kao dijete je odrastao uz nekoliko košnica u porodičnom pčelinjaku, u kojem su njegovi djed i otac imali nekoliko društava za porodične potrebe, komšije i „za obraza“.

Danas je ovaj 62-godišnjak je jedan od uspješnijih pčelara na području Tuzlanskog kantona. Proljeće je dočekao sa 84 društva, koja su u odličnoj formi, a vjeruje da će sezonu ispratiti sa preko 100 zajednica. Namjera mu je još širiti pčelinjak jer u pčelarstvu, bez obzira na „teška vremena“ sebe pronalazi i kao čovjek, ljubitelj prirode, ali i kao korektan dopunski izvor zarade.

“Spajam ugodno s korisnim – kaže na početku razgovora Anto.

Tokom zadnjih dvadesetak godina je seleći pčelar. Sezonu počne sa bagremovom pašom, a onda nastavlja selidbu svojih zajednica širom BiH, a ponajviše po Posavini – od Gradačca do Brčkog, pa se spusti do Kladnja, Čevljanovića…

„Od starih sam čuo da „med rađa na točkovima“. U to sam se uvjerio posljednjih godina kada su mnoge pčelinje paše omanule. Spašavale su me mikro lokacije prilikom selenja. Nisu bili rekordni prinosi, ali uspjelo se nešto izvrcati i za prodaju – otkriva nam naš sagovornik, te upozorava:

„Paše su oslabile, ona padaju još od 2015. godine. Najznačajnija paša bagrema nam godinama prolazi u kiši i u hladnoći, a na nju smo navikli, jer je ona veoma bitna za razvoj pčelinjih zajednica. Sada nam se valja orjentisati na nove izvore; na bagrem ne računati. Ne smijemo se zavaravati, jer nema više izdašnih bagremovih paša. Doduše, po neko, na određenim mikro lokacijama, uspio je ili uspijeva dobiti nekoliko kilograma po košnici – kaže Anto.

Pored meda, Anto iz košnica uzima polen, za svoje potrebe odgaja vlastite matice, a najveći izazov su mu rojevi. Tu mu, kažu, nema ravnog majstora.

„Zahvaljujući rojevima ja uvijek imam „pašu prije paše“. Moja je praksa da unaprijed pripremam rojeve za slijedeću sezonu, imam rojeve na pet ili deset ramova. A poznat sam po moralu i kvalitetu, tako da nemam problema sa prodajom, već sa nestašicom rojeva, pogovoto ove godine jer bilo je puno gubitaka. Zaista je velika potražnja – otkriva naš sagovornik.

Anto je kao kao rudar sa beneficiranim stažom još prije šest godina otišao u penziju. Ljubitelj je prirode, lova, pčelarstva…. Priznaje, da nije sanjao o velikim pčelinjacima, ali za „sve je kriv“ Zlatan Makan, lovac i pčelar iz Jablanice, s kojim jarani od kada zna za sebe.

„On je mene još od 1984. godine nagovarao da se počnem baviti pčelarstvom. Još tada su oni imalli velike pčelinjake i bili na glasu kao dobri pčelari. Na kraju me je i ubijedio, pa sam krenuo sa nekoliko društava, izašao na deset, pa dvadeset, pa na stotinu.

Antu u Tuzli cijene i kao vrsnog pčelarskog pedagoga i borca za bolji status svih pčelara. Svoje znanje prenosi na mlade pčelare, daruje im rojeve, znanje…

„Nisam ja jedini koji u Tuzli tako radi; u našem udruženju mi godinama održavamo besplatne škole pčelarstva otkriva nam, a na naše pitanje: „Ima li evidenciju o broju pčelara koje je uveo u ovaj svijet“, odgovara:

„Ne bih da se hvalim, nemam ni vremena da vodim evidenciju. Ali, znam da Mubera Isabegović i ja, te još nekoliko tuzlanskih pčelara ne štedimo vrijeme za mlade pčelare. Nismo zaboravili na one starije ili bolesne. Evo, upravo ovih dana Mubera i ja smo posjetili pčelinjak kolege Hukića iz Lukavca. Zbog korone bio je teško bolestan, a pčele ne smiju da trpe. Nakon toga smo se zaputili u Tuzlanski Kiseljak, te održali praktičnu nastavu za jednogmladog pčelara.

Anto je od nedavno predsjednik Udruženja pčelara Tuzla, koja ima najdužu tradiciju ne samo u ovoj regiji, nego i na području BiH. S toga je ova funkcija za njega velika čast, ali i odgovornost.

„Teška su vremena i za pčelarstvo, a pčelarska udruženja kao da su se izgubila u svome djelovanju. Uz to stalno se nešto dijelimo, stvaramo nova, kao da se tamičimo u broju pčelarskih udruženja, umjesto da energiju trošimo za bolju poziciju pčelarstva u društvu. Ne mogu kazati da pčelarska udruženja na lokalnom, nivou nisu angažovana, da nemaju rezultata. Mi se dobro nosimo na lokalnom novou, ali kada se krene na više instance u današnjoj državi, imam utisak da pčelari posustaju u borbama sa kantonima i entitetima.

Posebno bih istakao da gubimo bitku sa vlašću u Tuzlanskom kantonu. Naši pčelari imaju najmanje podsticaje, marginalizirali su nas. Na tom polju moramo angažovanije djelovati i to je moja glavna zadaća da se izjadnačimo sa ostalim kantonima – kazao je Anto. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending