Pratite nas

Sudbine

Noćna mora Amira Avdagića: DANIMA HODA OD VRATA DO VRATA U OPĆINI CENTAR DA BI DOBIO SMRTNI LIST MAJKE

Published

on

Nema čovjeka u BiH, a pogotovo u Kantonu Sarajevo, kojem se doslovno ne smrkne kada mora, što bi naš narod rekao, ganjati neke papire po općinama i ostalim institucijama. Uvijek nešto nedostaje i uvijek ste vi krivi što nemate taj papir, pa vas doslovno šaltaju sa šaltera na šalter, šalju u druge institucije i to traje do besvijesti.

Pri tome su, naravno, sve službe, pogotovo općinske, elektronski uvezane i sve mogu uraditi jednim klikom. Mogu, ali u snovima. Iako ste naoružani strpljenjem, vrlo brzo ga izgubite, pogotovo kada mislite da ćete taj papir dobiti za minut.

Da to u praksi još i gore izgleda, ispričao je za Oslobođenje Amir Avdagić iz Sarajeva. Avdagić je, naime, otišao u Općinu Centar kako bi tražio smrtni list majke koja je umrla u julu 1992. u toj općini. Međutim, ne da nije dobio smrtni list, nego njegova agonija traje danima i ko zna kada će se završiti. U Općini Centar su Avdagiću kazali da smrtnog lista nema

“Kada sam došao u Općinu Centar, rekli su mi da oni nemaju smrtni list moje rahmetli majke Salihe Avdagić, koja je rođena i umrla u toj općini. Kada sam ih pitao kako nemaju, rekli su da je umrla u ratu i da ne znaju gdje je smrtni list. Ustvari, rekli su da je nestao. To mi je bilo čudno, jer znam da je to bilo u ratu, ali hiljade ljudi su, nažalost, umrle ili poginule u ratu, pa su članovi porodica bez problema mogli uzeti smrtni list. Pitao sam ih šta da radim i gdje da idem. Rekli su mi da odem u Bakije i da tamo probam dobiti potvrdu o smrti moje majke. Otišao sam i tamo su mi dali potvrdu sa kojom sam opet otišao u Općinu Centar.

Kada sam im pokazao potvrdu, rekli su mi da ona ne važi i da mi treba potvrda od doktora koji je konstatovao smrt. To me šokiralo jer ne znam ko uopće zna koji je doktor konstatovao smrt moje majke prije 30 godina. To je bila ratna godina, nismo znali kako da preživimo, a kamoli da ja, koji sam tada bio na prvoj liniji, ili bilo ko zna koji doktor je konstatovao smrt nama dragih osoba. To mi je bilo van svake pameti, kaže Avdagić. I tu nije kraj potrazi za smrtnim listom. U Općini Centar su mu kazali da ode u Dom zdravlja Vrazova, jer se tamo nalazio Kantonalni arhiv i da preda zahtjev.

Da mi je neko pričao da ću danima hodati od vrata do vrata zbog jednog papira, ne bih vjerovao, kaže Avdagić

“Ni tamo nisam imao sreće. Rekli su mi da je dio arhive izgorio i da ni tamo nema smrtnog lista moje rahmetli majke. Opet sam se vratio u Općinu Centar i onda su mi rekli da je najbolje da odem u Općinski sud i tamo podnesem zahtjev i dođem sa dva svjedoka i čekam ne znam koliko da dobijem neku povratnu informaciju. Izašao sam iz Općine i više nisam znao gdje da idem i šta da radim. Da mi je neko pričao da ću danima hodati od vrata do vrata zbog jednog papira, ne bih vjerovao.

To je kao noćna mora i stvarno ne znam šta da radim i kome da se obratim. Ne znam koliko će ta procedura trajati na sudu, a meni ta potvrda hitno treba, jer sam imao smrtni slučaj u porodici i sada moramo na ostavinsku raspravu, a bez smrtnog lista to nije moguće. Mogu razumjeti da se neki papir ne može dobiti odmah, ali da ja moram danima hodati od vrata do vrata, to nije normalno. Vjerovatno nisam jedini, ali što je previše, previše je, ističe Avdagić.

I zaista, od koga građani mogu očekivati pomoć kada za jedan papir moraju hodaju danima i opet ga ne dobiju. Šta rade općinske službe i svi ti uvezani administracijski sistemi o kojima svako malo slušamo, teško je reći. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending