Pratite nas

Sudbine

Lijepa priča iz Lijevča: SRNA TINA NE ODVAJA SE OD MARIJE KALINIĆ (Video)

Published

on

Povratku sa posla ili nekog drugog putovanja, Mariji Kalininić iz gradiškog sela Laminci, najviše se obraduje lane koje je ona, prije pola godine spasila iz šiblja, pored puta.

Bilo je slabašno, napušteno, unesrećeno u svom životinjskom svijetu. Trebala mu je pomoć ljudi jer drugačije, nije imalo nikakvu šansu da preživi.

“Oglašavalo se piskutavim glasom, kao ptica, ili neko mače koje je ostavila majka. Kada sam se približila, u kanalu, u visokoj travi, ugledala sam oči, molećivog pogleda. Šareno lane, sive dlake sa crnim tufnama, bilo je sasvim bespomoćno – opisuje Martija prvi susret sa tankonogom Tinom, sada odraslom srnom koja trčakara po dvorištu, ulazi u kuću, hoda za njom, prati je u stopu.

“Othranila sam je kravljim mlijekom. Prvih dana boravila je kući, spavala na trosjedu, dok nije ojačala. Pomagala mi je mama Dragica ali i ostali ukućani. Ona nas je pridobila i na svoj način uzvratila ljubav. Poslije smo je premjestili u štalu, u sijeno, gdje je imala ugodan ležaj, dovoljno hrane. Rasla je tako, prihvatajući mene kao svoga spasitelja i zaštitnika – sa neizmjernom ljubavlju, Marija je za Srpskainfo pričala o svojoj ljubimici.

Pokazivala nam je stotine fotografija, od tih prvih dana, kada je Tina zauzela počasno mjesto u Marijinom domaćinstvu, sve do sada.

“To je neopisivo, koliko se svi mi radujemo Tini. To ime nadjenula joj je Marija. Tina boravi, tu negdje, u kukuruzima, u obližnjem šumarku, slobodno hoda po dvorištu, a naveče odlazi na konak, u prirodu – dodaje Marijina majka Dragica.

“Kada se pripremam za posao, ujutro, oko sedam, ona bane odnekud i ispraća me do kapije. Spava u blizini. Danju je tu negdje, ali kada se vraćam sa posla, oko četiri popodne, ona me opet čeka pored kapije. Skakuće, trčakara za mnom, jede iz ruke. Voli smokve, naučila od mene. I meni se dopada ovo voće. Jednu smokvu pojedem ja, jednu dam Tini. Ona mi se umiljava, nudi mi glavu da je češkam, mazim, milujem. Želi da stalno bude uz mene. To je usrećuje.

“Drugima ne dozvoljava tako blizu – priča Marija, medicinska sestra zaposlena u staračkom domu.

Duga je i opširna njena priča. Na nagovor mame Dragice, pozvala nas je da podijeli svoju sreću i upozna nas sa svojom ljubimicom. Kada smo došli kod Kalinića, baš tada Tina nije bila u blizini. Ipak, na susret nismo dugo čekali. Marija je prišla velikoj njivi bujnih kukuruza i na sav glas, povikala.

“Tinaaa! Tina, gdje si, dođi ovamo. Ideš li” – pozvala je Marija.

Nekoliko minuta kasnije, na naše iznenađenje, šuškajući kroz kukuruzište, stigla je, zastala ispred Marije. Kao da je htjela reći, evo me, došla sam, zašto si me zvala, šta treba…

“Najviše boravi u visokim kukuruzima, tu je pronašla stanište… Ukoliko čuje moj glas, uvijek dolazi. Primijetila sam da ne voli kišu, čim počne da pada, moja Tina požuri kući i zakloni se ispod šupe, pod sigurnim krovom. Navikla je na suvo i toga se i sada pridržava – zaključila je za “Srpsku info” Marija.

O svojoj Tini, priča sa ushićenjem, opisuje njene navike, sklonosti, ponašanje… Strahuje od seoskih pasa, boji se da joj ne naude, uhvate, otkriju trag i mjesto.

Ipak, vjeruje da je zadržala instikt svoje životinjske vrste i da je sposobna umaknuti od svake opasnosti. Uostalom, i domaćinstvo Kalinića, kao sigurno Tinino utočište, uvijek je pogodno mjesto za zaklon, bijeg i spas od svake opasnosti. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending