Pratite nas

Sudbine

Lijepa priča iz Lijevča: SRNA TINA NE ODVAJA SE OD MARIJE KALINIĆ (Video)

Published

on

Povratku sa posla ili nekog drugog putovanja, Mariji Kalininić iz gradiškog sela Laminci, najviše se obraduje lane koje je ona, prije pola godine spasila iz šiblja, pored puta.

Bilo je slabašno, napušteno, unesrećeno u svom životinjskom svijetu. Trebala mu je pomoć ljudi jer drugačije, nije imalo nikakvu šansu da preživi.

“Oglašavalo se piskutavim glasom, kao ptica, ili neko mače koje je ostavila majka. Kada sam se približila, u kanalu, u visokoj travi, ugledala sam oči, molećivog pogleda. Šareno lane, sive dlake sa crnim tufnama, bilo je sasvim bespomoćno – opisuje Martija prvi susret sa tankonogom Tinom, sada odraslom srnom koja trčakara po dvorištu, ulazi u kuću, hoda za njom, prati je u stopu.

“Othranila sam je kravljim mlijekom. Prvih dana boravila je kući, spavala na trosjedu, dok nije ojačala. Pomagala mi je mama Dragica ali i ostali ukućani. Ona nas je pridobila i na svoj način uzvratila ljubav. Poslije smo je premjestili u štalu, u sijeno, gdje je imala ugodan ležaj, dovoljno hrane. Rasla je tako, prihvatajući mene kao svoga spasitelja i zaštitnika – sa neizmjernom ljubavlju, Marija je za Srpskainfo pričala o svojoj ljubimici.

Pokazivala nam je stotine fotografija, od tih prvih dana, kada je Tina zauzela počasno mjesto u Marijinom domaćinstvu, sve do sada.

“To je neopisivo, koliko se svi mi radujemo Tini. To ime nadjenula joj je Marija. Tina boravi, tu negdje, u kukuruzima, u obližnjem šumarku, slobodno hoda po dvorištu, a naveče odlazi na konak, u prirodu – dodaje Marijina majka Dragica.

“Kada se pripremam za posao, ujutro, oko sedam, ona bane odnekud i ispraća me do kapije. Spava u blizini. Danju je tu negdje, ali kada se vraćam sa posla, oko četiri popodne, ona me opet čeka pored kapije. Skakuće, trčakara za mnom, jede iz ruke. Voli smokve, naučila od mene. I meni se dopada ovo voće. Jednu smokvu pojedem ja, jednu dam Tini. Ona mi se umiljava, nudi mi glavu da je češkam, mazim, milujem. Želi da stalno bude uz mene. To je usrećuje.

“Drugima ne dozvoljava tako blizu – priča Marija, medicinska sestra zaposlena u staračkom domu.

Duga je i opširna njena priča. Na nagovor mame Dragice, pozvala nas je da podijeli svoju sreću i upozna nas sa svojom ljubimicom. Kada smo došli kod Kalinića, baš tada Tina nije bila u blizini. Ipak, na susret nismo dugo čekali. Marija je prišla velikoj njivi bujnih kukuruza i na sav glas, povikala.

“Tinaaa! Tina, gdje si, dođi ovamo. Ideš li” – pozvala je Marija.

Nekoliko minuta kasnije, na naše iznenađenje, šuškajući kroz kukuruzište, stigla je, zastala ispred Marije. Kao da je htjela reći, evo me, došla sam, zašto si me zvala, šta treba…

“Najviše boravi u visokim kukuruzima, tu je pronašla stanište… Ukoliko čuje moj glas, uvijek dolazi. Primijetila sam da ne voli kišu, čim počne da pada, moja Tina požuri kući i zakloni se ispod šupe, pod sigurnim krovom. Navikla je na suvo i toga se i sada pridržava – zaključila je za “Srpsku info” Marija.

O svojoj Tini, priča sa ushićenjem, opisuje njene navike, sklonosti, ponašanje… Strahuje od seoskih pasa, boji se da joj ne naude, uhvate, otkriju trag i mjesto.

Ipak, vjeruje da je zadržala instikt svoje životinjske vrste i da je sposobna umaknuti od svake opasnosti. Uostalom, i domaćinstvo Kalinića, kao sigurno Tinino utočište, uvijek je pogodno mjesto za zaklon, bijeg i spas od svake opasnosti. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending