Trend odlaska porodica z zemalja bivše Jugoslavije u evropske zemlje nije nešto novo. Posljednjih godina sve više njih odlučuje da svoj život nastavi u inostranstvu, a jedna od najčešćih destinacija je Njemačka.
“Riješili smo da idemo u Njemačku. Ne možemo više. Kupujemo djetetu patike na rate, u minusu smo na svim karticama. Živimo ovdje svi na gomili, ne mogu više da čekam na red za kupatilo! Dosta mi je.
A šta očekuješ tamo? Kakvu bajku?
“Ne može biti gore nego ovdje.
Nigdje ne cvjetaju ruže. Pratiš li ti šta se u svijetu dešava? Svuda su protesti, svi su nezadovoljni, kao da će smak svijeta. Došlo takvo vrijeme čudno. Tamo, nećeš vidjeti bijelog dana. Sretaćete se samo u prolazu. Dijete će ostati željno roditelja. Pregaziće te za male pare.
“Pare ne mogu biti manje nego ovdje.
Ali tamo si stranac, tuđinac, u tuđoj zemlji. Nikad vas neće prihvatiti. Tvoj sin, daj bože da nađe drugare. Ne zna ni jezik. Smijaće mu se.
“Smiju mu se ovdje što je debeo. Veći sam stranac u svojoj zemlji nego bilo gdje.
Gdje ćete naći posao? Mislite da samo vas čekaju?
“Naši ljudi se cijene. Pokažu se kao najbolji radnici. Enom sin moga šefa otišao sa srednjom mašinskom u Minhen. Eno ga, poslije nekoliko mjeseci je postao menadžer, vodi pogon u velikoj fabrici ambalaže. Koga god pitaš zna bar nekog ko je jako brzo napredovao. Kažem ti, cijene naše ljude.
Ni ti, ni Igor nemate neki prosjek u školi. Kako mislite da se probijete?
“Niko nema, pa opet svi uspiju.
Ko? Koji ljudi…? To su legende koje idu sa koljena na koljeno, jer divno zvuče – ’Naši ljudi najcjenjeniji’, ’Naši ljudi imaju najbolje rezultate’, Naši ljudi ovo, naši ljudi ono. A niko ne zna koliko je tih naših ljudi, koliko ih je otišlo, ko su ti ljudi, šta znaju da rade, ali svi pričaju istu priču, u stvari bajku kako naši, zaboga, odskaču!
“Dobro, ti uvijek moraš da kontriraš.
Ovo nije kontriranje, ja samo tražim nešto konkretno. Vidi, ako je od tih pola miliona ljudi koji su otišli na Zapad, desetoro postalo nešto veliko u bijelom svijetu, to i nije neki uzorak. I sto. I dvjesta. I ti što su napolju postigli nešto bi, možda, bilo gdje postigli nešto jer su izuzetni kako god obrneš. Pričaš stvari bez osnova. Želiš da vjeruješ u bajke.
“Ja ti kažem da djevojke sa srednjom medicinskom, kao ja, vrlo brzo postanu glavne po bolnicama u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj… Rade posao ljekara! Mogu da biraju posao. Vape za njima! Naši ljekari dobijaju najbolje ponude, školovanje za djecu, neviđene pakete za eks-patove.
Što? Ako su naše sestre u rangu njihovih ljekara, onda su nam ljekari vanzemaljci, svi hrle Na Balkan da se liječe ovdje!
“Ti možeš sad da budeš ciničan, ja razumim da ne želiš da mene viđaš dva puta godišnje, ali budi realna. Možemo mi da kukamo na naše škole i fakultete, ali naši ljudi fenomenalno prolaze gdje god da se pojave!
Stavi na papir koliko košta život tamo.
“Košta me i ovdje. Živim u zajednici, a opet kad podijelimo račune ostane samo za preživljavanje. Neću tako da živim.
Šta očekujete? Da se pojavite na aerodromu i svi redom padnu u nesvjest od sreće što su dvoje naših došli da rade za njih?
“Ne očekujem da padnu u nesvjest, ali znam da naše ljude tamo traže.
Halo, odrasla si, pametna si, razmisli, nemoj samo kao papagaj ponavljati gluposti!
“Nisu to gluposti!
Gdje ćete živjeti?
“Za početak ćemo iznajmljivati stan. Vidjeli smo jednu garsonjeru na periferiji, ne košta mnogo. Ako dobijemo boravišnu, možemo da uđemo u kredit za nešto svoje.
Kako nećete dobiti boravišnu, samo reci odakle si, i pod uslovom da službenik ne umre od sreće, izdaće ti na licu mjesta i boravišnu, i državljanstvo, šta god da zatražiš.
“Nemoj da si takva…”
Kakva sam?
“Surova. I iskrena. Voljela bih da me nekad malo lažeš.
Volim te.
“I ja tebe. Uvijek imate gdje da se vratite. Zaključaću vašu sobu, čekaće vas sve netaknuto” (Naj portal)
